You need to sign in or sign up before continuing.
Take a photo of a barcode or cover
4.39 AVERAGE
4.39 AVERAGE
Uve je onaj jedan komšija, deda, čiča, drugov ili drugaricin tata. Svi imamo bar po jednog Uvea u životu. Samo što je ovaj „pravi“ Uve, taj Uve kog ti znaš, na steroidima. I imaš vremena da stvari sagledaš iz njegove perspektive, pa onda imaš i razumevanja za razlog zbog kog je on Uve kakav jeste.
Možda zato što čitam knjigu 2023. godine kada su relativni ili apsolutni anti-heroji postali neka vrsta norme, nije me previše „šokirala“ Uveova rutina gde on koristi svaki momenat da pokaže da je džangrizalo, te mi je Bakmanov pristup i konstantno kontrastiranje Uvea i okoline postao pomalo i zamoran. U tom prvom delu se upoznajemo sa plejadom pozitivnih „sposobnjakovića“ i nesposobnjakovića, i upravo tu kreće zamor o kom pričam, jer je sve usmereno ka dihotomiji Uve – džangrizav, dobronamernici i zlonamernici – vedri (pogotovo u poređenju sa Uveom).
S druge strane, tok priče, iako nije neki cutting edge u smislu toga da se sastoji iz praćenja dva hronološka toka, Uve sada i Uve od detinjstva do zrelih godina, ipak pruža interesantne skokove i upotpunjuje puzlu po imenu Uve (pun very much intended). I priča o njegovom prvom poslu, i rađanju ljubavi prema SAB-u i auto-mehanici, i smrti roditelja, i prvi susreti sa ljudima u belim košuljama, i sukobi sa Runeom i ono najvažnije susretu i odnosu sa Sonjom.
I tokom celog romana, priča se vrti oko dihotomije i kontrasta koji se (samo u slučaju Uvea) ublažavaju, ali ipak na neki način ostaju tu do samog kraja priče. Na mene je najveći utisak ostavila ta dihotomija između života i smrti, koja prožima većinu poglavlja i daje kostur svemu, jer Uve zapravo ne vidi razlog da postoji bez Sonje, ali konstantno nailazi na potrebu da stvari na ovom svetu odradi i/ili završi kako smatra da valja kako se „tamo gore“ ne bi osećao posramljeno zbog nezavršenih poslova. Na kraju krajeva, to je ključni deo njihovog identiteta – rad, red i disciplina. Pogotovo red.
Dok je Uve prikazan kao neko jaje (moram da kažem – nekuvano jer je poprilično mekan za fizički jakog čoveka, čim ga sve toliko pomera (nije greh, samo moja opaska)), drugi likovi su bukvalno oljušćene banane – goli i bez „slojeva“, vrlo direktni u svojim namerama i htenjima. I to je sve okej, ipak je ovo knjiga Čovek po imenu Uve, a ne Ljudi koji čukaju Uveovu jajeću ljusku.
Takođe, ovo je knjiga koja je pisana u pravo vreme da prikaže i sudar čoveka 20. veka sa ljudima 21. veka, jer Uve svojim rigidnim stavovima po pitanju svega, uspeva da kontrira svemu novom, i to najčešće ne u smislu potpunog antagonizma, već radije u kontekstu pitanja „A šta će nam to kad sve ovo do sada radi?“
Možda sam je ja lično čitao u pogrešno vreme, ali ne mogu da se otmem utisku da je knjiga postigla kontrastiranje mnogo ranije, a radnja koja zbližava Uvea sa svetom mi nije bila dovoljno dinamična da bih se investirao još više, u par momenata sam se pitao: „Hoće li ovaj čovek rešiti sebe i nas sopstvenog postojanja već jednom?“ (nije baš pohvalno za psihologa, ali sada pričamo o knjizi i funkciji ovog narativa za knjigu, a ne o mojim ličnim stavovima vezanim za temu suicida (obratite se za pomoć, uvek je bar nekog briga za to da li postojite ili ne)).
I na kraju, uz besramno manipulisanje emocijama čitaoca i hvatanja na tu foru, bilo mi je drago što se knjiga završila kako jeste, šta ću, nisam ni ja bez duše. A i moram da priznam, iako sam bio tim Volvo, sad me zanima šta je to što SAB ima da ponudi.
Možda zato što čitam knjigu 2023. godine kada su relativni ili apsolutni anti-heroji postali neka vrsta norme, nije me previše „šokirala“ Uveova rutina gde on koristi svaki momenat da pokaže da je džangrizalo, te mi je Bakmanov pristup i konstantno kontrastiranje Uvea i okoline postao pomalo i zamoran. U tom prvom delu se upoznajemo sa plejadom pozitivnih „sposobnjakovića“ i nesposobnjakovića, i upravo tu kreće zamor o kom pričam, jer je sve usmereno ka dihotomiji Uve – džangrizav, dobronamernici i zlonamernici – vedri (pogotovo u poređenju sa Uveom).
S druge strane, tok priče, iako nije neki cutting edge u smislu toga da se sastoji iz praćenja dva hronološka toka, Uve sada i Uve od detinjstva do zrelih godina, ipak pruža interesantne skokove i upotpunjuje puzlu po imenu Uve (pun very much intended). I priča o njegovom prvom poslu, i rađanju ljubavi prema SAB-u i auto-mehanici, i smrti roditelja, i prvi susreti sa ljudima u belim košuljama, i sukobi sa Runeom i ono najvažnije susretu i odnosu sa Sonjom.
I tokom celog romana, priča se vrti oko dihotomije i kontrasta koji se (samo u slučaju Uvea) ublažavaju, ali ipak na neki način ostaju tu do samog kraja priče. Na mene je najveći utisak ostavila ta dihotomija između života i smrti, koja prožima većinu poglavlja i daje kostur svemu, jer Uve zapravo ne vidi razlog da postoji bez Sonje, ali konstantno nailazi na potrebu da stvari na ovom svetu odradi i/ili završi kako smatra da valja kako se „tamo gore“ ne bi osećao posramljeno zbog nezavršenih poslova. Na kraju krajeva, to je ključni deo njihovog identiteta – rad, red i disciplina. Pogotovo red.
Dok je Uve prikazan kao neko jaje (moram da kažem – nekuvano jer je poprilično mekan za fizički jakog čoveka, čim ga sve toliko pomera (nije greh, samo moja opaska)), drugi likovi su bukvalno oljušćene banane – goli i bez „slojeva“, vrlo direktni u svojim namerama i htenjima. I to je sve okej, ipak je ovo knjiga Čovek po imenu Uve, a ne Ljudi koji čukaju Uveovu jajeću ljusku.
Takođe, ovo je knjiga koja je pisana u pravo vreme da prikaže i sudar čoveka 20. veka sa ljudima 21. veka, jer Uve svojim rigidnim stavovima po pitanju svega, uspeva da kontrira svemu novom, i to najčešće ne u smislu potpunog antagonizma, već radije u kontekstu pitanja „A šta će nam to kad sve ovo do sada radi?“
Možda sam je ja lično čitao u pogrešno vreme, ali ne mogu da se otmem utisku da je knjiga postigla kontrastiranje mnogo ranije, a radnja koja zbližava Uvea sa svetom mi nije bila dovoljno dinamična da bih se investirao još više, u par momenata sam se pitao: „Hoće li ovaj čovek rešiti sebe i nas sopstvenog postojanja već jednom?“ (nije baš pohvalno za psihologa, ali sada pričamo o knjizi i funkciji ovog narativa za knjigu, a ne o mojim ličnim stavovima vezanim za temu suicida (obratite se za pomoć, uvek je bar nekog briga za to da li postojite ili ne)).
I na kraju, uz besramno manipulisanje emocijama čitaoca i hvatanja na tu foru, bilo mi je drago što se knjiga završila kako jeste, šta ću, nisam ni ja bez duše. A i moram da priznam, iako sam bio tim Volvo, sad me zanima šta je to što SAB ima da ponudi.
emotional
hopeful
lighthearted
sad
fast-paced
Plot or Character Driven:
A mix
Strong character development:
Yes
Loveable characters:
Yes
Diverse cast of characters:
Yes
Flaws of characters a main focus:
Yes
emotional
funny
hopeful
inspiring
lighthearted
reflective
sad
medium-paced
Plot or Character Driven:
Character
Strong character development:
Yes
Loveable characters:
Yes
Diverse cast of characters:
Yes
Flaws of characters a main focus:
Yes
emotional
funny
hopeful
medium-paced
This book was just great from the start. I was interested in the story from the first page and most books, even books that I love take a few chapters for me to truly feel involved in the story. This book was hard to put down, I truly fell in love with each and every character and loved every page because of how all of these amazing characters interacted. I loved the writing style and the pacing and just the entirety of this book. This book made me cry and it is common knowledge I loathe crying and I don't tend to cry over most things. I thought I was gonna make it out of this one without crying once I got near the end but the last 15 pages really got me. This book was just beautiful and I will definitely be buying my own copy after I return the one I currently have to the library. In conclusion, an amazing book, 10/10, and everyone should read it at least once.
I’m not crying, you are!
Beautifully tragic
Great story of finding purpose after loss
Good length chapters
Great structure
Loved the three-year-old girl, so cute
Story unfolded nicely, and learned about the context of why he did things in certain ways
I will definitely be watching the film
Still trying to work out if its uplifting or depressing
Beautifully tragic
Great story of finding purpose after loss
Good length chapters
Great structure
Loved the three-year-old girl, so cute
Story unfolded nicely, and learned about the context of why he did things in certain ways
I will definitely be watching the film
Still trying to work out if its uplifting or depressing
Great book! Ove was an endearing grump and I really loved his development through the book, as well as the initial stretch of somewhat unreliable narration as we got a trickle of understanding of his situation and life until the pieces clicked together over time.
The narrative structure and chapter titles were also pretty great. I loved just how much the community appreciated him and how much good he did by the end. As a character, he was a good man despite his gruff and grumpy attitude.
The narrative structure and chapter titles were also pretty great. I loved just how much the community appreciated him and how much good he did by the end. As a character, he was a good man despite his gruff and grumpy attitude.
emotional
funny
lighthearted
sad
medium-paced
Plot or Character Driven:
Character
Strong character development:
Yes
Loveable characters:
Yes
Diverse cast of characters:
Yes
Flaws of characters a main focus:
Yes