Scan barcode
marrrrch's review
4.0
•
U to je doba još gajio nadu. Neku vrstu nade. Onu poremećenu nadu koja ljude pogoni poput droge. Jer to je sve što imaju. Drže je se drčevito iako znaju da im sama ta nada postaje ovisnost. Ljudi kažu da će vas mržnja i ogorčenost uništiti. No varaju se. Nada. Nada će vas proždrijeti iznutra poput parazita. Bit ćete poput mamca za morske pse. Ali nada vas neće ubiti. Nije ona toliko ljubazna.
•
Noćna vožnja. Gabeu se nekoć nije sviđalo voziti noću. Bljesak prednjih svjetala iz suprotnog smjera. Potezi neosvijetljene autoceste gdje se čini da se cesta pred njim rastapa u beskrajno ništavilo. Poput vožnje crnom rupom. Uvijek bi ga dezorijentiralo. Tama bi sve činila drugačijim. Udaljenosti bi se mijenjale, oblici iskrivljavali.
•
Na autocesti, na odmorištima, taj je obični život bio na pauzi. Svatko je tamo bio na putu nekamo, u nekoj točki između. Ni tu ni tamo. Pomalo poput čistilišta.
•
Ali dogodit će se i njima. Baš kao i svima ostalima. Vrijeme će nastaviti teći bez njih. Ostatak će se svijeta nastaviti kretati prema svojem odredištu.
•
Kad ste nestali, nije kao kad ste mrtvi. Na neki je način još i gore. Smrt nudi nešto konačno. Smrt vam omogućuje tugovanje. Posljednje ispraćaje, paljenje svijeća i polaganje vijenaca. Puštanje. Kad ste nestali, u limbu ste. Zapeli ste; na nekom ste mračnom i sumornom mjestu gdje nada slabašno treperi na obzoru, a jad i očaj kruže nad vama poput lešinara.
•
Često bi to činio kad bi u pitanju bili drugi ljudi. Izmišljao bi priče o njima kao da su likovi u knjizi. Neke se moglo odmah pročitati. Za druge je trebalo nešto vremena. Neke nikad ne biste mogli prokužiti, ni za milijun godina.
•
Preplavila ju je praiskonska ljubav. Ponekad vas zatekne. Ljubav prema vlastitom djetetu može biti zastrašujuća. U onom trenutku kad prvi put u naručju držite tu meku, ljepljivu glavu, sve se promijeni. Otad živite u stanju stalnog divljenja i strave: pitate se kako ste mogli proizvesto nešto tako nevjerojatno i bojite se da biste u bilo kojem trenutku mogli ostati bez toga. Život vam se nikad prije nije činio toliko krhkim ni toliko punim prijetnji.
•
Ne postoji potpuno iracionalan strah. Osobi koja se boji strah je savršeno smislen.
•
Vjerojatno joj je laknulo što ne mora pomoći. Većini ljudi lakne. Pravili bi se da žele pomoći, no zapravo se nitko nije htio izložiti za nekoga drugog. Svi mi živimo u svojim utvrdama brige za nas i samo nas.
•
Ponekad je biti piscem bilo prokletstvo. Pa, bivši pisac. A opet, biste li ikad prestali biti pisac? Kao i kod alkoholičara, poriv je uvijek bio prisutan.
•
Svaka bi kretnja postala tako robotska u tom umjetnom svijetu da biste funkcionirali poput blago zapostavljenog ili loše održavanog stroja, obavljali zadatke uz minimalno korištenje mozga, jer on je zaposlen nečim drugim. Ubačen u ler. Bruji, ali samo je napola živ. Osim ako vas nešto nebi probudilo. Nešto neobično, nešto što nije bilo dijelom rutine.
•
Obično je, baš kao i ona, bio na autopilotu. Disao i kretao se i obavljao sve zadatke važne za život, ali nije zaista živio. Nije u njemu bilo vitalnosti, energije.
•
Imala je više sreće od većine. Imala je posao, kuću, bila je zdrava. Ali i dalje bi ponekad poželjela nešto više. Problem je bio što nije znala što točno. Možda to više nije ni postojalo. Život biste mogli provesti bježeći od jednog života, ganjajući drugi. Ćup zlata na kraju duge. Zeleniju travu u susjedovu dvorištu. No, većinom bi se zlato ispostavilo lažnim, a trava umjetnom.
•
Obitelj ne možete birati. Ne možete čak birati ni hoćete li ih voljeti. Jednostavno morate. Što god vam priuštili.
•
Svi mi živimo u stanju nijekanja. Zaslijepljeni smo uvjerenjem da smo drugačiji, da smo posebni. Da nas štiti neka mistična sila koja odbija od nas sve loše. Ali užasne se stvari, naravno, događaju, no drugima; ljudima o kojima čitate u novinama. Događaju se iznurenim i suzama oblivenim licima na televiziji. Bude nam žao. Pustimo suzu. Možda i zapalimo svijeću, ostavimo koji cvijet, napravimo hashtag. Pa nastavimo sa životom. S našim posebnim, zaštićenim životom. Sve dok jednog dana ne stigne poziv. (...) I shvatite tad da je sve to iluzija. Da niste posebni. Da ste kao i svi ostali, samo skakućete kroz minsko polje i pravite se da vam čitav svijet ne može u bilo kojem trenutku odletjeti u zrak. Nikad ne razmišljate kako će vam biti tad. Ne zaista. Proveli ste čitav život ne zamišljajući tako nešto, kao da bi takav čin mogao izazvati Sudbinu, navesti je da se zagleda u vas i riskirati da joj se svidi što vidi.
•
O toliko su toga razgovarali, pomislio je. Uvijek smatrajući da imaju još jedan dan, tjedan, godinu. Kao da je budućnost nešto sigurno. Kao da nije samo krhko obećanje.
•
Sve je držala u sebi. Iza staložene fasade. No u luđačkoj se košulji od lijekova možete držati samo do onog trenutka kad shvatite da ste sami sebi tamničar i da postoji samo jedan način bijega.
•
'Ali ti bi mogao obnoviti svoj život. Nov početak.'
Nov početak. Kao da je život tetrapak mlijeka pa kad ti se jedan ukiseli, baciš ga i otvoriš drugi.
•
Tata je volio svok vrt, ali je i mrzio rezano cvijeće. Radije ga je gledao živog i u cvatu. 'Rezano cvijeće je mrtvo cvijeće', uvijek bi govorio.
•
Svi smo mi sposobni za dobre i loše postupke. Malo tko pokazuje svijetu svoje pravo lice. Jer nas je strah da bi ga svijet mogao pogledati i vrisnuti.
•
Kao i sve drugo, ljubav se mora razvijati. Da bi opstala mora tinjati, ne plamtjeti. Ali i dalje se morate starati o njoj ako želite da vas grije. Zanemarujte je predugo i previše i vatra će se ugasiti, a vi ćete prevrtati pepeo u potrazi za nekadašnjom iskrom.
•
Mogli ste vi planirati koliko želite,ali uvijek bude stvari koje se ne daju predvidjeti.
•
Nitko od nas nema pojma koje su nam granice zaista, sve dok nas netko ne gurne do njih.
•
Svi mi život smatramo nekim čarobnim eliksirom. Ali život je samo sporo puzanje prema smrti. Nema veze koliko puta pođeš stranputicom, prije ili kasnije svi idemo u istom smjeru. Razlika je samo u trajanju puta.
•
Ali Katie je imala problema išta baciti. Znala je koliko se lako stvari izgube. Život, obitelj, ljubav. Sve je bilo tako krhko. Možda je zato čuvala stare, izblijedjele fotografije i nažvrljane slike na komadićima papira.
•
Zašto ih ne možemo spasiti sve? Jer ne možemo. Jer život nije pošten. Jer moramo birati i ponekad je izbor težak. Ponekad čak i ne možemo birati. Ne može se sve i svakoga spasiti s malo konca i ljepila i nećemo svi doživjeti starost na nekom osunčanom trijemu.
•
Sjećanja ne nestaju kao para. Više su poput izgubljenih ključeva. Možda ste ih odložili negdje na sigurno ili ih bacili u dubok bunar jer ne želite više nikad otključati ta vrata, ali još uvijek su tamo. Samo trebate nekako ponovno doći do njih.
•
Tajne. Nisu to velike laži, nego one male, poluistine - te se poslože jedna na drugu poput goleme sante prevare. I kad se ta santa sruši na vas, onda ste u problemu.
•
Dar nikad nije samo dar. Ponekad je isprika, ponekad iskaz ljubavi. Ponekad se njime stječe nadmoć ili suptilno emocionalno ucjenjuje nekoga. Ponekad se njime rješavamo krivnje. Ponekad njime odajemo dojam dobronamjernosti. Ponekad je demonstracija moći ili bogatstva. A ponekad je zamka.
•
Još jedna tajna. Teška poput cigle. I baš kao cigle, tajne vas na kraju povuku pod površinu i utope.
•
Postoji samo jedan problem s mržnjom. I nije to što će vas pojesti ili uništiti. To su gluposti. Mržnja vas može pogurati naprijed kroz najgore trenutke. Tuga, očaj, užas. Ljubav i oprost možda mogu grijati, ali mržnja bi poslala raketu na mjesec.
•
Ljudi se trude pronaći smisao u tragediji, a poanta tragedije je da je besmislena. Loše se stvari ne događaju s razlogom. Jednostavno se dogode.
•
Krivite sudbinu, karmu, raspored zvijezda. Krivite Božji usrani smisao za humor. Ali istina je da se sve svodi ne jebenu lošu sreću.
U to je doba još gajio nadu. Neku vrstu nade. Onu poremećenu nadu koja ljude pogoni poput droge. Jer to je sve što imaju. Drže je se drčevito iako znaju da im sama ta nada postaje ovisnost. Ljudi kažu da će vas mržnja i ogorčenost uništiti. No varaju se. Nada. Nada će vas proždrijeti iznutra poput parazita. Bit ćete poput mamca za morske pse. Ali nada vas neće ubiti. Nije ona toliko ljubazna.
•
Noćna vožnja. Gabeu se nekoć nije sviđalo voziti noću. Bljesak prednjih svjetala iz suprotnog smjera. Potezi neosvijetljene autoceste gdje se čini da se cesta pred njim rastapa u beskrajno ništavilo. Poput vožnje crnom rupom. Uvijek bi ga dezorijentiralo. Tama bi sve činila drugačijim. Udaljenosti bi se mijenjale, oblici iskrivljavali.
•
Na autocesti, na odmorištima, taj je obični život bio na pauzi. Svatko je tamo bio na putu nekamo, u nekoj točki između. Ni tu ni tamo. Pomalo poput čistilišta.
•
Ali dogodit će se i njima. Baš kao i svima ostalima. Vrijeme će nastaviti teći bez njih. Ostatak će se svijeta nastaviti kretati prema svojem odredištu.
•
Kad ste nestali, nije kao kad ste mrtvi. Na neki je način još i gore. Smrt nudi nešto konačno. Smrt vam omogućuje tugovanje. Posljednje ispraćaje, paljenje svijeća i polaganje vijenaca. Puštanje. Kad ste nestali, u limbu ste. Zapeli ste; na nekom ste mračnom i sumornom mjestu gdje nada slabašno treperi na obzoru, a jad i očaj kruže nad vama poput lešinara.
•
Često bi to činio kad bi u pitanju bili drugi ljudi. Izmišljao bi priče o njima kao da su likovi u knjizi. Neke se moglo odmah pročitati. Za druge je trebalo nešto vremena. Neke nikad ne biste mogli prokužiti, ni za milijun godina.
•
Preplavila ju je praiskonska ljubav. Ponekad vas zatekne. Ljubav prema vlastitom djetetu može biti zastrašujuća. U onom trenutku kad prvi put u naručju držite tu meku, ljepljivu glavu, sve se promijeni. Otad živite u stanju stalnog divljenja i strave: pitate se kako ste mogli proizvesto nešto tako nevjerojatno i bojite se da biste u bilo kojem trenutku mogli ostati bez toga. Život vam se nikad prije nije činio toliko krhkim ni toliko punim prijetnji.
•
Ne postoji potpuno iracionalan strah. Osobi koja se boji strah je savršeno smislen.
•
Vjerojatno joj je laknulo što ne mora pomoći. Većini ljudi lakne. Pravili bi se da žele pomoći, no zapravo se nitko nije htio izložiti za nekoga drugog. Svi mi živimo u svojim utvrdama brige za nas i samo nas.
•
Ponekad je biti piscem bilo prokletstvo. Pa, bivši pisac. A opet, biste li ikad prestali biti pisac? Kao i kod alkoholičara, poriv je uvijek bio prisutan.
•
Svaka bi kretnja postala tako robotska u tom umjetnom svijetu da biste funkcionirali poput blago zapostavljenog ili loše održavanog stroja, obavljali zadatke uz minimalno korištenje mozga, jer on je zaposlen nečim drugim. Ubačen u ler. Bruji, ali samo je napola živ. Osim ako vas nešto nebi probudilo. Nešto neobično, nešto što nije bilo dijelom rutine.
•
Obično je, baš kao i ona, bio na autopilotu. Disao i kretao se i obavljao sve zadatke važne za život, ali nije zaista živio. Nije u njemu bilo vitalnosti, energije.
•
Imala je više sreće od većine. Imala je posao, kuću, bila je zdrava. Ali i dalje bi ponekad poželjela nešto više. Problem je bio što nije znala što točno. Možda to više nije ni postojalo. Život biste mogli provesti bježeći od jednog života, ganjajući drugi. Ćup zlata na kraju duge. Zeleniju travu u susjedovu dvorištu. No, većinom bi se zlato ispostavilo lažnim, a trava umjetnom.
•
Obitelj ne možete birati. Ne možete čak birati ni hoćete li ih voljeti. Jednostavno morate. Što god vam priuštili.
•
Svi mi živimo u stanju nijekanja. Zaslijepljeni smo uvjerenjem da smo drugačiji, da smo posebni. Da nas štiti neka mistična sila koja odbija od nas sve loše. Ali užasne se stvari, naravno, događaju, no drugima; ljudima o kojima čitate u novinama. Događaju se iznurenim i suzama oblivenim licima na televiziji. Bude nam žao. Pustimo suzu. Možda i zapalimo svijeću, ostavimo koji cvijet, napravimo hashtag. Pa nastavimo sa životom. S našim posebnim, zaštićenim životom. Sve dok jednog dana ne stigne poziv. (...) I shvatite tad da je sve to iluzija. Da niste posebni. Da ste kao i svi ostali, samo skakućete kroz minsko polje i pravite se da vam čitav svijet ne može u bilo kojem trenutku odletjeti u zrak. Nikad ne razmišljate kako će vam biti tad. Ne zaista. Proveli ste čitav život ne zamišljajući tako nešto, kao da bi takav čin mogao izazvati Sudbinu, navesti je da se zagleda u vas i riskirati da joj se svidi što vidi.
•
O toliko su toga razgovarali, pomislio je. Uvijek smatrajući da imaju još jedan dan, tjedan, godinu. Kao da je budućnost nešto sigurno. Kao da nije samo krhko obećanje.
•
Sve je držala u sebi. Iza staložene fasade. No u luđačkoj se košulji od lijekova možete držati samo do onog trenutka kad shvatite da ste sami sebi tamničar i da postoji samo jedan način bijega.
•
'Ali ti bi mogao obnoviti svoj život. Nov početak.'
Nov početak. Kao da je život tetrapak mlijeka pa kad ti se jedan ukiseli, baciš ga i otvoriš drugi.
•
Tata je volio svok vrt, ali je i mrzio rezano cvijeće. Radije ga je gledao živog i u cvatu. 'Rezano cvijeće je mrtvo cvijeće', uvijek bi govorio.
•
Svi smo mi sposobni za dobre i loše postupke. Malo tko pokazuje svijetu svoje pravo lice. Jer nas je strah da bi ga svijet mogao pogledati i vrisnuti.
•
Kao i sve drugo, ljubav se mora razvijati. Da bi opstala mora tinjati, ne plamtjeti. Ali i dalje se morate starati o njoj ako želite da vas grije. Zanemarujte je predugo i previše i vatra će se ugasiti, a vi ćete prevrtati pepeo u potrazi za nekadašnjom iskrom.
•
Mogli ste vi planirati koliko želite,ali uvijek bude stvari koje se ne daju predvidjeti.
•
Nitko od nas nema pojma koje su nam granice zaista, sve dok nas netko ne gurne do njih.
•
Svi mi život smatramo nekim čarobnim eliksirom. Ali život je samo sporo puzanje prema smrti. Nema veze koliko puta pođeš stranputicom, prije ili kasnije svi idemo u istom smjeru. Razlika je samo u trajanju puta.
•
Ali Katie je imala problema išta baciti. Znala je koliko se lako stvari izgube. Život, obitelj, ljubav. Sve je bilo tako krhko. Možda je zato čuvala stare, izblijedjele fotografije i nažvrljane slike na komadićima papira.
•
Zašto ih ne možemo spasiti sve? Jer ne možemo. Jer život nije pošten. Jer moramo birati i ponekad je izbor težak. Ponekad čak i ne možemo birati. Ne može se sve i svakoga spasiti s malo konca i ljepila i nećemo svi doživjeti starost na nekom osunčanom trijemu.
•
Sjećanja ne nestaju kao para. Više su poput izgubljenih ključeva. Možda ste ih odložili negdje na sigurno ili ih bacili u dubok bunar jer ne želite više nikad otključati ta vrata, ali još uvijek su tamo. Samo trebate nekako ponovno doći do njih.
•
Tajne. Nisu to velike laži, nego one male, poluistine - te se poslože jedna na drugu poput goleme sante prevare. I kad se ta santa sruši na vas, onda ste u problemu.
•
Dar nikad nije samo dar. Ponekad je isprika, ponekad iskaz ljubavi. Ponekad se njime stječe nadmoć ili suptilno emocionalno ucjenjuje nekoga. Ponekad se njime rješavamo krivnje. Ponekad njime odajemo dojam dobronamjernosti. Ponekad je demonstracija moći ili bogatstva. A ponekad je zamka.
•
Još jedna tajna. Teška poput cigle. I baš kao cigle, tajne vas na kraju povuku pod površinu i utope.
•
Postoji samo jedan problem s mržnjom. I nije to što će vas pojesti ili uništiti. To su gluposti. Mržnja vas može pogurati naprijed kroz najgore trenutke. Tuga, očaj, užas. Ljubav i oprost možda mogu grijati, ali mržnja bi poslala raketu na mjesec.
•
Ljudi se trude pronaći smisao u tragediji, a poanta tragedije je da je besmislena. Loše se stvari ne događaju s razlogom. Jednostavno se dogode.
•
Krivite sudbinu, karmu, raspored zvijezda. Krivite Božji usrani smisao za humor. Ali istina je da se sve svodi ne jebenu lošu sreću.
yasminmassa's review against another edition
2.0
ruim demais.
super previsível e sem graça.
não perca o seu tempo com ele ✌
super previsível e sem graça.
não perca o seu tempo com ele ✌
tuckeralmengor's review
Many thanks to Kathleen at Ballantine Books for sending me a copy in exchange for an honest review
I am quite sad. This book just didn't work for me. I have no idea why.
At some point, I must have zoned out because at the end of the book I was like:
I was so, so confused and it's not like this book was overly complicated. For some unexplainable reason, I just lost track of characters. For a while, I was trying to figure out why. ADHD? Anxiety? Just me being stupid? But it seems that my brain just temporarily stopped working.
I'm just disappointed because I can tell that, had my brain not malfunctioned, I would have absolutely loved this book. Because of that, I'll be treating this like a DNF... kind of... I'm not rating it
Overall, this book was great... I think. My brain just decided not to function while I was reading it. I'll definitely be reading this author's future novels!
-------------
No rating for quite a few reasons but basically:
this book was good but I got confused which was both the book's and my fault. Review to come
Buddy read with Miranda Reads!
-------------
this will be my first C. J. Tudor read! i'm so excited!
| Goodreads | Blog | Pinterest | LinkedIn | YouTube | Instagram
godofwar's review against another edition
3.0
very average i guess. would've been a lot better if the paranormal aspect was either expanded on fully or just cut entirely, frankly.
mariamatth's review
adventurous
dark
mysterious
fast-paced
- Plot- or character-driven? Plot
- Flaws of characters a main focus? Yes
4.25
cecireads17's review against another edition
dark
emotional
mysterious
tense
fast-paced
- Plot- or character-driven? Plot
- Strong character development? No
- Loveable characters? It's complicated
- Diverse cast of characters? Yes
- Flaws of characters a main focus? No
4.0
nathannorris's review
dark
mysterious
medium-paced
- Plot- or character-driven? A mix
- Strong character development? Yes
- Loveable characters? It's complicated
- Flaws of characters a main focus? Yes
3.5
vacantbones's review against another edition
4.0
The intertwined characters and open ended questions in the conclusion left me a a bit disappointed, but I can't deny that Tudor writes a deliciously dark, tense book. The story here is solid, and the super short chapters kept me on my toes.