Take a photo of a barcode or cover
3.91 AVERAGE
3.91 AVERAGE
3.5 rounded up
Mainly, this has to be at least a 1 star difference less than the Terror, which is 4.5.
I liked the beginning a lot better than the end, and I'm not sure if I'll read the sequel, but I still found it to be a very enjoyable read. A cross of my love of sci-fi and Greek mythology, just not as brilliant as Simmons' other stuff.
Mainly, this has to be at least a 1 star difference less than the Terror, which is 4.5.
I liked the beginning a lot better than the end, and I'm not sure if I'll read the sequel, but I still found it to be a very enjoyable read. A cross of my love of sci-fi and Greek mythology, just not as brilliant as Simmons' other stuff.
adventurous
informative
medium-paced
I thoroughly enjoyed all 570 pages of this book, even as I got to the end and realized the larger story was just beginning. This book tells three intertwined tales. One is about the Trojan War as observed by Thomas Hockenberry, a 20th-century Iliad scholar who has been brought through time, along with many other scholars, to observe the events of the battle between the Greeks and Trojans and report on the accuracy of Homer's version of the story. Since I've only read selections of the Iliad and am never that interested in war stories, this was the least interesting part of the novel for me.
However, I was thoroughly intrigued by the two other stories. One is the tale of Daeman, a very spoiled man-child who lives on an earth of the far future where humans have no disease, no hardship, and therefore no purpose. When Daeman goes to visit his cousin, Ada, in vague hopes of seducing her, he gets drawn into an adventure that he is in no way ready for, and he ends up learning a lot about himself and the value of human life.
The last thread is the story of two literature-loving robots, Mahnmut and Orphu, who join an interplanetary expedition and get way more than they bargained for. (Despite being made out of metal, these two are the most recognizably human characters in the book, maybe because of all the hours they have spent studying Shakespeare and Proust.) When Orphu is badly damaged in an accident that kills the rest of their party, Mahnmut goes to heroic lengths to save and protect him.
In the face of this setback, the robot friends decide to continue the expedition's mission, despite the fact that neither of them understands exactly what it is.
Since this book ends in the middle of the story and I haven't read the sequel yet, it's hard to say exactly what Simmons' point is here, but definitely he's writing about what really matters in this life. While the Greeks and Trojans bluster and strut, and the pampered future humans enjoy their bread and circuses, the two parties of adventurers are learning about the values of friendship, teamwork, and self-sacrifice. I know who I would rather emulate!
However, I was thoroughly intrigued by the two other stories. One is the tale of Daeman, a very spoiled man-child who lives on an earth of the far future where humans have no disease, no hardship, and therefore no purpose. When Daeman goes to visit his cousin, Ada, in vague hopes of seducing her, he gets drawn into an adventure that he is in no way ready for, and he ends up learning a lot about himself and the value of human life.
The last thread is the story of two literature-loving robots, Mahnmut and Orphu, who join an interplanetary expedition and get way more than they bargained for. (Despite being made out of metal, these two are the most recognizably human characters in the book, maybe because of all the hours they have spent studying Shakespeare and Proust.) When Orphu is badly damaged in an accident that kills the rest of their party, Mahnmut goes to heroic lengths to save and protect him.
In the face of this setback, the robot friends decide to continue the expedition's mission, despite the fact that neither of them understands exactly what it is.
Since this book ends in the middle of the story and I haven't read the sequel yet, it's hard to say exactly what Simmons' point is here, but definitely he's writing about what really matters in this life. While the Greeks and Trojans bluster and strut, and the pampered future humans enjoy their bread and circuses, the two parties of adventurers are learning about the values of friendship, teamwork, and self-sacrifice. I know who I would rather emulate!
ČITATELJSKI IZAZOV - NASLOVI PREMA SLOVIMA MOGA IMENA (17 - I)
Uvijek kad čitam ovako kompleksne knjige, ostanem bez riječi i ne znam kako sročiti suvisli osvrt. Al evo piskaram pa što ispadne.
Kroz knjigu se provlače tri priče. Prva prati Adu, Harmana, Daemana i Hannu koji žive na Zemlji budućnosti. Život je lagodan, samo se zabavljaju, roboti rade za njih i čuvaju ih. Ako se razbole ili umru, odlaze u bolnicu (koju nitko nikad nije vidio) i tamo ih izliječe (ili ožive, ako treba). Ništa ne propituju, ne znaju puno toga, ne znaju čitati, pisati, ni kako izgleda svijet izvan područja na kojima žive i kreću se. Uvijek su mladi, a kad napune 100 godina, odlaze živjeti u gradove na orbitalnim prstenovima koji se vrte oko Zemlje. Tamo se nalaze posthumanci, ljudi koji su evoluirali i njima omogućili lagodan život na Zemlji. No je li zaista sve tako kako oni misle da je?
Druga priča prati dva presimpatična robota (moraveca) Mahnmuta i Orphua, koji s Jupiterovih mjeseca putuju na Mars da otkriju neobične i opasne stvari koje se tamo događaju. Jedan citira Shakespearea, a drugi Prousta i moram priznati da su me njihove rasprave o djelima tih pisaca pomalo zamarale. Ali njih dvojica su mi bili super simpatični, ispoljavaju mnoge ljudske osobine, razmišljaju kao ljudi i osjećaju kao ljudi. Njih dva su mi najdraži likovi. Za njih sam baš navijala da uspiju sa svojom misijom.
Treća priča mi je bila jako naporna, predetaljna i zamarala me je. Pratimo borbu Grka i Trojanaca. To je ona stara priča iz Ilijade. Paris ukrao Helenu, onda Grci došli po nju i napali Troju. Borbu prate grčki bogovi (Zeus, Hera, Apolon, Ares, Atena...). E al tu postoji jedna caka. Bogovi zapravo nisu pravi grčki bogovi već visoko tehnološki razvijeni ljudi koji su si svašta umislili. Oni „oživljavaju“ profesore i znanstvenike iz 20-og i 21-og stoljeća koji su u svoje doba proučavali Ilijadu. Jedan od njih je i Thomas Hockenberry koji im je pomrsio planove.
Iskreno, još uvijek ne znam koja je bila bit te grčke priče. Bilo mi je naporno čitati ju jer ono na sto stranica opisuje tko je bio čiji sin i kako je izgledao oklop svih Trojanaca i Grka. Ali doslovno svih!!! Malo se Simmons previše nabrijao na Ilijadu.
Nitko od likova (osim robota) me se uopće nije dojmio, nitko mi se nije svidio, za nikog nisam navijala. Bilo je čak nekoliko likova koji su me iznimno živcirali. Prva je Savi koja Adi i ostalima malo pomalo otkriva njihovu prošlost i pravu prošlost Zemlje, ali to čini s toliko prezira prema njima, kao da su oni krivi zato što ništa ne znaju. Umjesto da ih sve nauči i pokaže im i objasni. Drugi je Daeman, koji je na početku knjige gotovan, umišljen, kukavica. Doduše, on me baš ugodno iznenadio do kraja knjige. Ostali likovi su mi potpuno bezlični i zasad se još nisu nimalo razvili. Roboti su mi jedini baš simpatični i jedva čekam da pročitam što će se dalje s njima dogoditi.
Što se tiče izgradnje svijeta, Simmons ne razočarava. Zemlju budućnosti sam već ukratko opisala, ljudi su se proširili i na Jupiterove mjesece, točnije iz nekog, nama još nepoznatog razloga, tamo su ostavili svjesne robote da se razvijaju, a na Marsu su izgradili... pa Olimp. Svjetovi koje je Simmons osmislio zaista su mi fenomenalni. Toliko detaljno opisuje život na Zemlji budućnosti, detaljno je osmislio i sve događaje koji su doveli do trenutka kad čitatelj upoznaje likove. Stari-novi gradovi, stare i nove životinje (dinosauri, teror ptice....), novi pojmovi za likove i predmete u knjizi (moravec, voynix, firmary, faxnode...) i milijun drugih detalja koji su me očarali. Sve u svemu, nije bilo loše pročitati Ilij. Definitivno mi nije na razini Hyperiona, (pomalo me smorio dio s Grcima i Trojancima), ali svejedno sam uživala.
Uvijek kad čitam ovako kompleksne knjige, ostanem bez riječi i ne znam kako sročiti suvisli osvrt. Al evo piskaram pa što ispadne.
Kroz knjigu se provlače tri priče. Prva prati Adu, Harmana, Daemana i Hannu koji žive na Zemlji budućnosti. Život je lagodan, samo se zabavljaju, roboti rade za njih i čuvaju ih. Ako se razbole ili umru, odlaze u bolnicu (koju nitko nikad nije vidio) i tamo ih izliječe (ili ožive, ako treba). Ništa ne propituju, ne znaju puno toga, ne znaju čitati, pisati, ni kako izgleda svijet izvan područja na kojima žive i kreću se. Uvijek su mladi, a kad napune 100 godina, odlaze živjeti u gradove na orbitalnim prstenovima koji se vrte oko Zemlje. Tamo se nalaze posthumanci, ljudi koji su evoluirali i njima omogućili lagodan život na Zemlji. No je li zaista sve tako kako oni misle da je?
Druga priča prati dva presimpatična robota (moraveca) Mahnmuta i Orphua, koji s Jupiterovih mjeseca putuju na Mars da otkriju neobične i opasne stvari koje se tamo događaju. Jedan citira Shakespearea, a drugi Prousta i moram priznati da su me njihove rasprave o djelima tih pisaca pomalo zamarale. Ali njih dvojica su mi bili super simpatični, ispoljavaju mnoge ljudske osobine, razmišljaju kao ljudi i osjećaju kao ljudi. Njih dva su mi najdraži likovi. Za njih sam baš navijala da uspiju sa svojom misijom.
Treća priča mi je bila jako naporna, predetaljna i zamarala me je. Pratimo borbu Grka i Trojanaca. To je ona stara priča iz Ilijade. Paris ukrao Helenu, onda Grci došli po nju i napali Troju. Borbu prate grčki bogovi (Zeus, Hera, Apolon, Ares, Atena...). E al tu postoji jedna caka. Bogovi zapravo nisu pravi grčki bogovi već visoko tehnološki razvijeni ljudi koji su si svašta umislili. Oni „oživljavaju“ profesore i znanstvenike iz 20-og i 21-og stoljeća koji su u svoje doba proučavali Ilijadu. Jedan od njih je i Thomas Hockenberry koji im je pomrsio planove.
Iskreno, još uvijek ne znam koja je bila bit te grčke priče. Bilo mi je naporno čitati ju jer ono na sto stranica opisuje tko je bio čiji sin i kako je izgledao oklop svih Trojanaca i Grka. Ali doslovno svih!!! Malo se Simmons previše nabrijao na Ilijadu.
Nitko od likova (osim robota) me se uopće nije dojmio, nitko mi se nije svidio, za nikog nisam navijala. Bilo je čak nekoliko likova koji su me iznimno živcirali. Prva je Savi koja Adi i ostalima malo pomalo otkriva njihovu prošlost i pravu prošlost Zemlje, ali to čini s toliko prezira prema njima, kao da su oni krivi zato što ništa ne znaju. Umjesto da ih sve nauči i pokaže im i objasni. Drugi je Daeman, koji je na početku knjige gotovan, umišljen, kukavica. Doduše, on me baš ugodno iznenadio do kraja knjige. Ostali likovi su mi potpuno bezlični i zasad se još nisu nimalo razvili. Roboti su mi jedini baš simpatični i jedva čekam da pročitam što će se dalje s njima dogoditi.
Što se tiče izgradnje svijeta, Simmons ne razočarava. Zemlju budućnosti sam već ukratko opisala, ljudi su se proširili i na Jupiterove mjesece, točnije iz nekog, nama još nepoznatog razloga, tamo su ostavili svjesne robote da se razvijaju, a na Marsu su izgradili... pa Olimp. Svjetovi koje je Simmons osmislio zaista su mi fenomenalni. Toliko detaljno opisuje život na Zemlji budućnosti, detaljno je osmislio i sve događaje koji su doveli do trenutka kad čitatelj upoznaje likove. Stari-novi gradovi, stare i nove životinje (dinosauri, teror ptice....), novi pojmovi za likove i predmete u knjizi (moravec, voynix, firmary, faxnode...) i milijun drugih detalja koji su me očarali. Sve u svemu, nije bilo loše pročitati Ilij. Definitivno mi nije na razini Hyperiona, (pomalo me smorio dio s Grcima i Trojancima), ali svejedno sam uživala.
(Extracted from a 2006 blog post)
Ilium is a strange book built on strange premises – that of Homer’s Iliad being performed by hapless pawns on Mars, of sentient machine-cyborg beings no doubt inspired from Dyson’s astrochicken, that for once copy human linguistic patterns and swear liberally, of post-literal humans trapped in an Eloi-like state of society, ignorant of even the most elementary things. Ilium is engaging because of its sheer novelty and complexity.
Ilium is a strange book built on strange premises – that of Homer’s Iliad being performed by hapless pawns on Mars, of sentient machine-cyborg beings no doubt inspired from Dyson’s astrochicken, that for once copy human linguistic patterns and swear liberally, of post-literal humans trapped in an Eloi-like state of society, ignorant of even the most elementary things. Ilium is engaging because of its sheer novelty and complexity.
This book is... indescribable. & fucking crazy. & I really liked it. I’m not generally a fan of reading sci-fi, but sci-fi that somehow revolves around the Iliad/Trojan War, & Greek gods, & robot-like creatures that spout literary analysis on Shakespeare & Proust, & then surprise appearances by characters from the Tempest? Right up my street.
That was one hell of a weird trip, just to discover it's ALL set up. *sigh*
Utterly insane. Still not sure what happened but I loved it to bits.
I’m still not quite sure what’s going on, but I’ll read the next book.