Scan barcode
A review by jelenajot
The Naive and the Sentimental Novelist by Orhan Pamuk
2.0
Pamuk je mnogo bolji pisac no predavač. Ovih par eseja što je morao napisati zarad predavanja koja je održao na Harvardu su...
Ne mora svaki pisac, naročito dobitnik Nobela, po difoltu biti i izuzetan predavač. Ruku na srce, ima Pamuk i finih misli ali se sve to gubi u onoj jednoj misli koju pokušava iskazati na milion načina.
A ne ide.
Ne ide pa ne ide. Plus, taj ton sveznajućeg mi je baš smetao (to je za sada, meni lično, izvukao samo Nabokov jer daje dobre argumente za svoje skandalozne tvrdnje). Recimo, Pamuk u jednom trenutku tvrdi da kontekst u kojem romana nastaje uopšte nije bitan za njegovo otključavanje te navodi najgori mogući primjer za svoju tvrdnju: Zloduhe Dostojevskog. Njegov argument je da istorijski kontekst u kojem je roman nastajao uopšte nije bitan, jer je sada, zapravo, bitan unutrašnji porteret junaka. Što nije tačno, jer za Zloduhe je bitan kontekst upravo da bi se bolje i potpunije shvatili portreti junaka. Ali! to nije sve. Na sljedećoj stranici Pamuk pobija samog sebe govoreći kako je za bolje razumjevanja romana potrebno znati istorijske prilike u kojima je pisac stvarao, kulturu itd. Okej, nije kontekst uvijek bitan, ali ne možeš reći da nikada nije i onda uzeti za primjer Dostojevskog. Ili kada priča o središtu romana za koje kaže da to nije tema, pa to u idućih par stranica nazove temom.
Izgubio se malo gospodin Pamuk, ali ima lijepih misli. Samo da se ne dotiče više ruskih pisaca. Ne pomažu mu argumentaciji (oprosti mu grofe Tolstoj, nije znao šta radi).
P. S. svi smo mi naivni čitaoci pri prvom čitanju.
Ne mora svaki pisac, naročito dobitnik Nobela, po difoltu biti i izuzetan predavač. Ruku na srce, ima Pamuk i finih misli ali se sve to gubi u onoj jednoj misli koju pokušava iskazati na milion načina.
A ne ide.
Ne ide pa ne ide. Plus, taj ton sveznajućeg mi je baš smetao (to je za sada, meni lično, izvukao samo Nabokov jer daje dobre argumente za svoje skandalozne tvrdnje). Recimo, Pamuk u jednom trenutku tvrdi da kontekst u kojem romana nastaje uopšte nije bitan za njegovo otključavanje te navodi najgori mogući primjer za svoju tvrdnju: Zloduhe Dostojevskog. Njegov argument je da istorijski kontekst u kojem je roman nastajao uopšte nije bitan, jer je sada, zapravo, bitan unutrašnji porteret junaka. Što nije tačno, jer za Zloduhe je bitan kontekst upravo da bi se bolje i potpunije shvatili portreti junaka. Ali! to nije sve. Na sljedećoj stranici Pamuk pobija samog sebe govoreći kako je za bolje razumjevanja romana potrebno znati istorijske prilike u kojima je pisac stvarao, kulturu itd. Okej, nije kontekst uvijek bitan, ali ne možeš reći da nikada nije i onda uzeti za primjer Dostojevskog. Ili kada priča o središtu romana za koje kaže da to nije tema, pa to u idućih par stranica nazove temom.
Izgubio se malo gospodin Pamuk, ali ima lijepih misli. Samo da se ne dotiče više ruskih pisaca. Ne pomažu mu argumentaciji (oprosti mu grofe Tolstoj, nije znao šta radi).
P. S. svi smo mi naivni čitaoci pri prvom čitanju.