Scan barcode
A review by fijumanka0311
Kameno srce by Renate Dorrestein
2.0
Ova knjiga baš i ne zaslužuje osvrt ali zaslužujem ga Ja. Zato, čitajte i patite! Ili ne, daj Bože da mislite drugačije!
Tokom čitanja, vrtila mi se po glavi druga knjiga, ona famozna Večera. Jako dobra ideja o „bolesnim“ obiteljskim odnosima, razrađena na vrlo čudan način. Neću reći loš jer trebalo je to znati tako posložiti. Izgleda da je ovo sindrom nizozemskih autora. Nemojte me krivo shvatiti, ne smetaju mene ludi likovi, dapače, onu munjenu Amy iz Nestale bih rado pozvala na kavu, da malo zavirim u njezin um. Ovdje je to bilo jako teško.
Pripovijedanje je iz kuta Ellen, jedne od članova brojne obitelji, koja se, poput Malcolma u sredini, osjećala zakinutom za mnogo stvari. Priča teče u neprestanom ispreplitanju prošlosti i sadašnjosti, brzinom svjetlosti, koju je jako teško pohvatati. Svakih 20-ak stranica dobijete po jedan trag o zločinu koji je uslijedio. Upravo tako sam i ja čitala, pročitam jedan dio, obavezno napišem bilješke i onda krenem dalje. Inače je nemoguće uhvatiti ih, ni za glavu, ni za rep. Imala sam dojam da autorica toliko zazire od zločina, da je svaku naznaku o njemu pokušala sakriti iza ostalih benignih događaja, valjda da nas ne uplaši. Ili možda sebe. A ja sam čitala, polako listajući, da mi likovi ne bi slučajno „poispadali“ iz knjige jer tko bi ih onda vratio natrag. Evo vam samo jedan primjer: „iz čiste navike je udario svoju ženu zato što se opet izbrbljala a nije bio stvarno ljut“. Iako je ovo sitnica, ima i gorih stvari, ali da ne kažete da nisam izvukla nijedan citat, pa eto... Ja ću pamtiti stil pripovijedanja a sadržaj će ostati u nekom drugom planu, šteta.
Dakle, ono što trebate znati je činjenica da se radi o psihološkom trileru, o sadržaju neću, jer od tih 230 stranica izvukla bih 10 rečenica, sve biste saznali i ne biste morali čitati. A to nije u redu. Ipak vam neću dati preporuku, ne mogu to učiniti s knjigom koja me beskrajno iscrpila, čitajte na vlastitu odgovornost.
Iza mene je još jedna knjiga, kod koje ću više pamtiti vlastiti osvrt nego sadržaj iste. A dvojka ovoga puta ide meni, zbog borbe i snage koju je zahtijevalo čitanje ove knjige. Svaka mi čast!
Tokom čitanja, vrtila mi se po glavi druga knjiga, ona famozna Večera. Jako dobra ideja o „bolesnim“ obiteljskim odnosima, razrađena na vrlo čudan način. Neću reći loš jer trebalo je to znati tako posložiti. Izgleda da je ovo sindrom nizozemskih autora. Nemojte me krivo shvatiti, ne smetaju mene ludi likovi, dapače, onu munjenu Amy iz Nestale bih rado pozvala na kavu, da malo zavirim u njezin um. Ovdje je to bilo jako teško.
Pripovijedanje je iz kuta Ellen, jedne od članova brojne obitelji, koja se, poput Malcolma u sredini, osjećala zakinutom za mnogo stvari. Priča teče u neprestanom ispreplitanju prošlosti i sadašnjosti, brzinom svjetlosti, koju je jako teško pohvatati. Svakih 20-ak stranica dobijete po jedan trag o zločinu koji je uslijedio. Upravo tako sam i ja čitala, pročitam jedan dio, obavezno napišem bilješke i onda krenem dalje. Inače je nemoguće uhvatiti ih, ni za glavu, ni za rep. Imala sam dojam da autorica toliko zazire od zločina, da je svaku naznaku o njemu pokušala sakriti iza ostalih benignih događaja, valjda da nas ne uplaši. Ili možda sebe. A ja sam čitala, polako listajući, da mi likovi ne bi slučajno „poispadali“ iz knjige jer tko bi ih onda vratio natrag. Evo vam samo jedan primjer: „iz čiste navike je udario svoju ženu zato što se opet izbrbljala a nije bio stvarno ljut“. Iako je ovo sitnica, ima i gorih stvari, ali da ne kažete da nisam izvukla nijedan citat, pa eto... Ja ću pamtiti stil pripovijedanja a sadržaj će ostati u nekom drugom planu, šteta.
Dakle, ono što trebate znati je činjenica da se radi o psihološkom trileru, o sadržaju neću, jer od tih 230 stranica izvukla bih 10 rečenica, sve biste saznali i ne biste morali čitati. A to nije u redu. Ipak vam neću dati preporuku, ne mogu to učiniti s knjigom koja me beskrajno iscrpila, čitajte na vlastitu odgovornost.
Iza mene je još jedna knjiga, kod koje ću više pamtiti vlastiti osvrt nego sadržaj iste. A dvojka ovoga puta ide meni, zbog borbe i snage koju je zahtijevalo čitanje ove knjige. Svaka mi čast!