Take a photo of a barcode or cover
A review by pavram
Against the Day by Thomas Pynchon
4.0
Postoje oni specifični razgovori sa još specifičnijim ljudima gde jedno obično ‘kako bilo sinoć’ proizvede sto pesetšes malih digresija i skretnica i gde se na kraju uopšte i ne dodje do odgovora. Ti razgovori su mi često neki od omiljenih, ali neretko me i u toj meri iscrpe da mi dodje da se protegnem i kažem kako sutra ustajem baaaaš rano i da uteknem sa mesta pre nego što do zločina (od moje ruke) uopšte dodje. Čitati Pinčona je obično kao takav neki razgovor - ovaj puta rastegnut na hiljadu i dvesta dvadeset stranica neurotičnog teksta prepunog zabavom i značenjem i, da, ponekad dosadom.
Posebno kada je koncentracija u perpetualnom potoku. Posebno kada je taj potok suv da suvlji ne može da bude, toliko suv da se možda i ne nazire.
I Pinčon nije kriv za to. Nije kriv što ja ovo čitam devet meseci (da nije tužno bilo bi poetično) i što je moje razumevanje teksta takvo da ponekad moram da pročitam sinopsis na vikipediji o tome šta se tačno u tom nekom poglavlju desilo. Nije kriv, ali i kriv je. Jer njegov mozak je kao ta konverzacija sa sto krakova, slepih ulica: struktura ovog romana je usko povezana sa matematikom i fizikom koja je i jedna od glavnih tema i efekat je utoliko više nalik na traku bez početka i kraja. Stil varira od avanturističkog do detektivskog do apsolutno nenormalnog. Konture likova se neretko (namenski) preklapaju; konstante su sklonosti ka seksualnom fetišizmu, ka banalnim odlukama i visokim idealima. Ukratko, maksimalistički roman kojeg nije stid te titule. I, kao što je uostalom i slučaj sa većinom stvari čija je konzumacija namenjena sa zvukom na maksimumu, sa gasom do daske, ovaj roman umori i iscrpi i mnogo toga da, ali mnogo toga traži – a ako nemaš šta da mu daš, onda ostane jedino žrtvovati zadovoljstvo.
4
Posebno kada je koncentracija u perpetualnom potoku. Posebno kada je taj potok suv da suvlji ne može da bude, toliko suv da se možda i ne nazire.
I Pinčon nije kriv za to. Nije kriv što ja ovo čitam devet meseci (da nije tužno bilo bi poetično) i što je moje razumevanje teksta takvo da ponekad moram da pročitam sinopsis na vikipediji o tome šta se tačno u tom nekom poglavlju desilo. Nije kriv, ali i kriv je. Jer njegov mozak je kao ta konverzacija sa sto krakova, slepih ulica: struktura ovog romana je usko povezana sa matematikom i fizikom koja je i jedna od glavnih tema i efekat je utoliko više nalik na traku bez početka i kraja. Stil varira od avanturističkog do detektivskog do apsolutno nenormalnog. Konture likova se neretko (namenski) preklapaju; konstante su sklonosti ka seksualnom fetišizmu, ka banalnim odlukama i visokim idealima. Ukratko, maksimalistički roman kojeg nije stid te titule. I, kao što je uostalom i slučaj sa većinom stvari čija je konzumacija namenjena sa zvukom na maksimumu, sa gasom do daske, ovaj roman umori i iscrpi i mnogo toga da, ali mnogo toga traži – a ako nemaš šta da mu daš, onda ostane jedino žrtvovati zadovoljstvo.
4