Take a photo of a barcode or cover
dijana_z 's review for:
Seča šume - Jedno uzbuđenje
by Thomas Bernhard
Ja: Čitam još samo jedno poglavlje i gotovo
Poglavlje:
Elem, ljudi moji, što mi je nedostajalo da ovako bez razmišljanja dam nečemu peticu. Prvo što mogu da kažem je da me je od starta podsetilo na “Zapise iz podzemlja”, a s obzirom na to da tu knjigu mogu da svrstam među one knjige na koje uvek pomislim kad od negde čujem “omiljena knjiga”, mislim da samim poređenjem tog tipa dajem ovom romanu najveću pohvalu koju mogu da mu dam.
Sve mi se svidelo - i rečenice od deset strana, i neumorno ponavljanje istih fraza iznova i iznova što, perfektno uklopljeno kao ovde, doprinosi naraciji toliko da se osetite kao da to vi u sebi ponavljate neku mantru konstantno, i tema, i opisi, i ciničnost, i sve na šta smo pomislili u toj nesrećnoj beržeri, ma sve.
Prosta genijalnost koja je potrebna da se napiše roman o tome kako se kajete što ste došli na događaj na koji ste pozvani i poziv ste prihvatili iz sebi nepoznatih razloga, pa onda sedite u ćošku i osuđujete sve ljude koji su se tu sa vama našli, mrzite njihov sako, način na koji gledaju oko sebe, kako jedu, a ponajviše kako uopšte postoje u tom gradu u isto vreme kad i vi je ono što je mene ovde u startu kupilo. Šta god da kažem više o ovom romanu deluje mi suvišno. Mislim da je za sada rano reći da Bernhard može da se smesti gore visoko u mom svetu najboljih, ali ako se po jutru dan poznaje kako kažu, i ako je ovaj roman adekvatna slika stvaralaštva ovog čoveka, neće biti problem naći mu neku beržeru da u nju sedne negde blizu Dostojevskog.
Also, special thanks to Monika and Šegi koji neumorno boguju ovog čoveka toliko da su me naterali da uzmem da pročitam o čemu se tu radi, ne znam kad bih se sama susrela sa njim da nije tako
Poglavlje:
Elem, ljudi moji, što mi je nedostajalo da ovako bez razmišljanja dam nečemu peticu. Prvo što mogu da kažem je da me je od starta podsetilo na “Zapise iz podzemlja”, a s obzirom na to da tu knjigu mogu da svrstam među one knjige na koje uvek pomislim kad od negde čujem “omiljena knjiga”, mislim da samim poređenjem tog tipa dajem ovom romanu najveću pohvalu koju mogu da mu dam.
Sve mi se svidelo - i rečenice od deset strana, i neumorno ponavljanje istih fraza iznova i iznova što, perfektno uklopljeno kao ovde, doprinosi naraciji toliko da se osetite kao da to vi u sebi ponavljate neku mantru konstantno, i tema, i opisi, i ciničnost, i sve na šta smo pomislili u toj nesrećnoj beržeri, ma sve.
Prosta genijalnost koja je potrebna da se napiše roman o tome kako se kajete što ste došli na događaj na koji ste pozvani i poziv ste prihvatili iz sebi nepoznatih razloga, pa onda sedite u ćošku i osuđujete sve ljude koji su se tu sa vama našli, mrzite njihov sako, način na koji gledaju oko sebe, kako jedu, a ponajviše kako uopšte postoje u tom gradu u isto vreme kad i vi je ono što je mene ovde u startu kupilo. Šta god da kažem više o ovom romanu deluje mi suvišno. Mislim da je za sada rano reći da Bernhard može da se smesti gore visoko u mom svetu najboljih, ali ako se po jutru dan poznaje kako kažu, i ako je ovaj roman adekvatna slika stvaralaštva ovog čoveka, neće biti problem naći mu neku beržeru da u nju sedne negde blizu Dostojevskog.
Also, special thanks to Monika and Šegi koji neumorno boguju ovog čoveka toliko da su me naterali da uzmem da pročitam o čemu se tu radi, ne znam kad bih se sama susrela sa njim da nije tako