Scan barcode
A review by ivinklerkomaric
Broken Angels by Richard K. Morgan
3.0
Knjiga nije ni upola toliko dobra kao prva. Prvi dio je bio zanimljivi SF noir krimić, a ovo bi kao trebao biti neki vojni SF, ali nije ispao ni zanimljiv ni napet koliko je Morganu bila namjera.
Prvo, što u biti nema veze s knjigom, nego sa mnom samom (a utjecalo je u velikoj mjeri na čitanje pa onda i na ocjenu, tu pomalo možda nisam pravedna, ali što je, tu je), je činjenica da sam knjigu čitala u originalu, na engleskom. Zbog toga mi je bilo poprilično teško razumjeti pročitano. Morgan koristi mnoge izmišljene izraze za različita tehnološka čuda koja je osmislio u svojoj priči za koje u biti ne postoji objašnjenje, a ni prijevod u rječniku. Zbog toga puno toga nisam razumjela i to mi je baš otežavalo čitanje. Svaka čast prevoditelju prvog dijela, trebalo je osmisliti adekvatne prijevode za sve to. I prvi dio je zbog toga bio kompliciran za čitanje, ali ipak je bio na hrvatskom pa sam nakon recimo dva čitanja iz konteksta razumjela o čemu se radi.
Drugo, imam dojam da je knjiga bila isforsana. Radnja mi je dosta linearna, mnogi dijelovi su samo pusto naklapanje i radnja je većim dijelom prespora. Likovi se pripremaju za odlazak do jedne iskopine, ta priprema dugo traje. Kad dođu do iskopine onda isto sigurno trećinu knjige čekamo da se bilo što dogodi. Ubacuje Morgan nekakve kao „neprijatelje“ i malo neke akcije ili se nešto misteriozno dogodi, ali ništa mi to nekako ne drži vodu.
Još mi se nije svidjelo i to što Kovacs tek na samom kraju, doslovno u zadnjem poglavlju sve objasni. Znači, tijekom skoro 400 stranica knjige mi nemamo ama baš nikakvu naznaku tko je kriv za sve što se događa. On svoje zakašnjelo objašnjenje opravdava tako da je i on tek na kraju sve posložio i skužio. Voljela bih da smo dobijali mrvice i mogli nagađati pa makar bili u krivu. Tako je zabavnije.
Sam Kovacs i dalje ima tu nekakvu svijest o pravednosti i vrijednosti ljudskog života te o besmislenosti rata, ali u biti se većinu vremena samo svađa i prepucava s drugima, tu i tamo vodi kojekakve filozofske razgovore (ili filozofska razmatranja u svojoj glavi). Svoje prošlosti se prisjeća manje nego u prvoj knjizi, ali više nam je objašnjeno Poslaničko uvjetovanje (što je jako zanimljivo i što je bila jedna od stvari koja mi se svidjela u prvoj knjizi – super-vojnik, ali mekog srca). I dalje je super-vojnik, i dalje je super pametan, samo me se to u prvoj knjizi više dojmilo nego sad. Što god je sad u ovoj knjizi radio, slabo mi je imalo neku svrhu, a više je izgledalo kao Morganov pokušaj da radnju učini zanimljivom. Što mu nije baš pošlo za rukom.
Ideja o Marsovcima kao o naprednoj civilizaciji koja je iz nekog razloga nestala i ostavivši različite artefakte sa zvjezdanim mapama omogućila ljudima da pronađu i nasele druge planete mi je odlična! Na takvu ideju nisam još nigdje naišla. A tek kad smo u knjizi saznali kako su Masovci izgledali...
Iskreno čudi me kako je prvo uspio napisati jedan toliko fenomenalan roman kao što je Digitalni ugljik, a onda drugu knjigu učiniti toliko drugačijom i toliko lošijom. Zanima me u kojem će smjeru ići treći dio i hoće li se što popraviti.
Prvo, što u biti nema veze s knjigom, nego sa mnom samom (a utjecalo je u velikoj mjeri na čitanje pa onda i na ocjenu, tu pomalo možda nisam pravedna, ali što je, tu je), je činjenica da sam knjigu čitala u originalu, na engleskom. Zbog toga mi je bilo poprilično teško razumjeti pročitano. Morgan koristi mnoge izmišljene izraze za različita tehnološka čuda koja je osmislio u svojoj priči za koje u biti ne postoji objašnjenje, a ni prijevod u rječniku. Zbog toga puno toga nisam razumjela i to mi je baš otežavalo čitanje. Svaka čast prevoditelju prvog dijela, trebalo je osmisliti adekvatne prijevode za sve to. I prvi dio je zbog toga bio kompliciran za čitanje, ali ipak je bio na hrvatskom pa sam nakon recimo dva čitanja iz konteksta razumjela o čemu se radi.
Drugo, imam dojam da je knjiga bila isforsana. Radnja mi je dosta linearna, mnogi dijelovi su samo pusto naklapanje i radnja je većim dijelom prespora. Likovi se pripremaju za odlazak do jedne iskopine, ta priprema dugo traje. Kad dođu do iskopine onda isto sigurno trećinu knjige čekamo da se bilo što dogodi. Ubacuje Morgan nekakve kao „neprijatelje“ i malo neke akcije ili se nešto misteriozno dogodi, ali ništa mi to nekako ne drži vodu.
Još mi se nije svidjelo i to što Kovacs tek na samom kraju, doslovno u zadnjem poglavlju sve objasni. Znači, tijekom skoro 400 stranica knjige mi nemamo ama baš nikakvu naznaku tko je kriv za sve što se događa. On svoje zakašnjelo objašnjenje opravdava tako da je i on tek na kraju sve posložio i skužio. Voljela bih da smo dobijali mrvice i mogli nagađati pa makar bili u krivu. Tako je zabavnije.
Sam Kovacs i dalje ima tu nekakvu svijest o pravednosti i vrijednosti ljudskog života te o besmislenosti rata, ali u biti se većinu vremena samo svađa i prepucava s drugima, tu i tamo vodi kojekakve filozofske razgovore (ili filozofska razmatranja u svojoj glavi). Svoje prošlosti se prisjeća manje nego u prvoj knjizi, ali više nam je objašnjeno Poslaničko uvjetovanje (što je jako zanimljivo i što je bila jedna od stvari koja mi se svidjela u prvoj knjizi – super-vojnik, ali mekog srca). I dalje je super-vojnik, i dalje je super pametan, samo me se to u prvoj knjizi više dojmilo nego sad. Što god je sad u ovoj knjizi radio, slabo mi je imalo neku svrhu, a više je izgledalo kao Morganov pokušaj da radnju učini zanimljivom. Što mu nije baš pošlo za rukom.
Ideja o Marsovcima kao o naprednoj civilizaciji koja je iz nekog razloga nestala i ostavivši različite artefakte sa zvjezdanim mapama omogućila ljudima da pronađu i nasele druge planete mi je odlična! Na takvu ideju nisam još nigdje naišla. A tek kad smo u knjizi saznali kako su Masovci izgledali...
Iskreno čudi me kako je prvo uspio napisati jedan toliko fenomenalan roman kao što je Digitalni ugljik, a onda drugu knjigu učiniti toliko drugačijom i toliko lošijom. Zanima me u kojem će smjeru ići treći dio i hoće li se što popraviti.