Take a photo of a barcode or cover
dijana_z 's review for:
Černobiljska molitva
by Svetlana Alexiévich
Da vam ispričam jednu priču.
26. april 1986. godine, veče. Sede u dnevnoj sobi u gradu Černigov, gradu koji je uz Kijev najbliži Černobilju. Moja mama ima 14 godina. Njen brat, tek završio Vojnu Akademiju, puni 23 na jesen. Zvoni telefon, kažu desio se požar, detalji se ne smeju otkrivati, svi u vojnoj obavezi moraju doći u kasarnu. Tajna.
Baba plače, ne želi da ujak ide. Kaže tako su ćutali i kada je počinjao rat i kada su odvodili vojnike iz kuća. Ujak se oblači, priča nasamo sa dedom i odlazi. Jedan usputni detalj - zove se Jurij, on i još mnogo dečaka rođenih kada je Gagarin leteo. Jedan od tih dečaka bio je i njegov najbolji drug.
Deda ustaje i pakuje kofere. “Moramo biti spremni” kaže. “Ako treba, idemo odmah. U kola, pa ćemo se snaći.”
Pale televizor, gledaju vesti. Nigde ni reči, kao da je sve sasvim normalno.
Na drugoj strani grada ujaku i njegovoj jedinici govore kako su potrebni dobrovoljci. Hitno. Svaka jedinica mora da pošalje polovinu svojih momaka, dok druga polovina ostaje za slučaj da se u gradu nešto desi.
Momci, dečaci čak i mlađi od mene sada, vuku šibice. Moj ujak Jurij i njegov drug Jurij, zajedno sa svojim vršnjacima, drugovima, kolegama. Jedan od njih izvlači dužu i vraća se kući gde ga čeka moja baka, van sebe od sreće. Drugi izvlači kraću i odlazi.
Na vestima nisu spomenuli ni reč narednih dana, dok ih nisu naterali da priznaju šta se desilo.
Ujakov drug, drugi Jurij, umire od raka ubrzo nakon toga.
Vetar je, na moju sreću i na sreću moje porodice, ali nečiju nesreću rešio da duva u drugom pravcu, čime je u Černigov dospeo značajno manji procenat radijacije.
Stvari su znatno drugačije kada ne gledaš dokumentarac o tome, seriju, ili čitaš fikciju Ne pobeđuje uvek dobro. Ne rešava se sve poslednjom epizodom.
Ja ne znam kako je to, ali sam slušala priče moje porodice. Slušala sam mamu kako govori o strahu. Slušala sam baku kako govori o nestašici hrane, o opasnosti vode, zemlje, vazduha. Slušala sam ujaka kako kaže “Valjda sam ja te večeri imao sreće.”
Ovo je nije još jedna od priča sa srećnim krajem. Niti je fikcija u kojoj pratimo tri lika koji se bore sa “nevidljivim neprijateljem”. Ovo je zbirka priča nalik na ovu koju sam vam ja ispričala. Ispovesti ljudi koji su svedočili katastrofi, bili na prvoj liniji i vratili se živi. Priče ljudi kojima je oduzeto sve što su imali i koji su u sred noći napuštali svoje domove. Objašnjenja ljudi koji su se u po noći u iste vraćali kako bi ostatak svog života proveli ispred svog ognjišta. Ovo je zbirka monologa ljudi koji pričaju svoju priču. Onu istinitu, o tome šta se desilo jednom narodu usled katastrofe čije posledice ostaju među nama.
“Kako bi se opravdali? Šta bi izmislili?
Nikada za njih neću naći opravdanje... Nikada! Zbog jedne devojčice... Plesala je u bolnici, plesala mi je polku. Tog dana je napunila devet godina. Tako je lepo plesala...
Kroz dva meseca pozvala me je njena majka: “Oljenjka umire!” Nisam imala snage da odem tog dana u bolnicu. Posle je bilo kasno. Oljenjka je imala mlađu sestricu. Probudila se ujutru i kaže: “Mamice, sanjala sam da su došla dva anđela i da su odneli našu Oljenjku. Rekli su da će Oljenjki tamo biti lepo. Ništa je neće boleti. Mamice, našu Oljenjku su odnela dva anđela...”
Ni za koga neću naći opravdanje...
- Irina Kiseljeva, novinarka”
26. april 1986. godine, veče. Sede u dnevnoj sobi u gradu Černigov, gradu koji je uz Kijev najbliži Černobilju. Moja mama ima 14 godina. Njen brat, tek završio Vojnu Akademiju, puni 23 na jesen. Zvoni telefon, kažu desio se požar, detalji se ne smeju otkrivati, svi u vojnoj obavezi moraju doći u kasarnu. Tajna.
Baba plače, ne želi da ujak ide. Kaže tako su ćutali i kada je počinjao rat i kada su odvodili vojnike iz kuća. Ujak se oblači, priča nasamo sa dedom i odlazi. Jedan usputni detalj - zove se Jurij, on i još mnogo dečaka rođenih kada je Gagarin leteo. Jedan od tih dečaka bio je i njegov najbolji drug.
Deda ustaje i pakuje kofere. “Moramo biti spremni” kaže. “Ako treba, idemo odmah. U kola, pa ćemo se snaći.”
Pale televizor, gledaju vesti. Nigde ni reči, kao da je sve sasvim normalno.
Na drugoj strani grada ujaku i njegovoj jedinici govore kako su potrebni dobrovoljci. Hitno. Svaka jedinica mora da pošalje polovinu svojih momaka, dok druga polovina ostaje za slučaj da se u gradu nešto desi.
Momci, dečaci čak i mlađi od mene sada, vuku šibice. Moj ujak Jurij i njegov drug Jurij, zajedno sa svojim vršnjacima, drugovima, kolegama. Jedan od njih izvlači dužu i vraća se kući gde ga čeka moja baka, van sebe od sreće. Drugi izvlači kraću i odlazi.
Na vestima nisu spomenuli ni reč narednih dana, dok ih nisu naterali da priznaju šta se desilo.
Ujakov drug, drugi Jurij, umire od raka ubrzo nakon toga.
Vetar je, na moju sreću i na sreću moje porodice, ali nečiju nesreću rešio da duva u drugom pravcu, čime je u Černigov dospeo značajno manji procenat radijacije.
Stvari su znatno drugačije kada ne gledaš dokumentarac o tome, seriju, ili čitaš fikciju Ne pobeđuje uvek dobro. Ne rešava se sve poslednjom epizodom.
Ja ne znam kako je to, ali sam slušala priče moje porodice. Slušala sam mamu kako govori o strahu. Slušala sam baku kako govori o nestašici hrane, o opasnosti vode, zemlje, vazduha. Slušala sam ujaka kako kaže “Valjda sam ja te večeri imao sreće.”
Ovo je nije još jedna od priča sa srećnim krajem. Niti je fikcija u kojoj pratimo tri lika koji se bore sa “nevidljivim neprijateljem”. Ovo je zbirka priča nalik na ovu koju sam vam ja ispričala. Ispovesti ljudi koji su svedočili katastrofi, bili na prvoj liniji i vratili se živi. Priče ljudi kojima je oduzeto sve što su imali i koji su u sred noći napuštali svoje domove. Objašnjenja ljudi koji su se u po noći u iste vraćali kako bi ostatak svog života proveli ispred svog ognjišta. Ovo je zbirka monologa ljudi koji pričaju svoju priču. Onu istinitu, o tome šta se desilo jednom narodu usled katastrofe čije posledice ostaju među nama.
“Kako bi se opravdali? Šta bi izmislili?
Nikada za njih neću naći opravdanje... Nikada! Zbog jedne devojčice... Plesala je u bolnici, plesala mi je polku. Tog dana je napunila devet godina. Tako je lepo plesala...
Kroz dva meseca pozvala me je njena majka: “Oljenjka umire!” Nisam imala snage da odem tog dana u bolnicu. Posle je bilo kasno. Oljenjka je imala mlađu sestricu. Probudila se ujutru i kaže: “Mamice, sanjala sam da su došla dva anđela i da su odneli našu Oljenjku. Rekli su da će Oljenjki tamo biti lepo. Ništa je neće boleti. Mamice, našu Oljenjku su odnela dva anđela...”
Ni za koga neću naći opravdanje...
- Irina Kiseljeva, novinarka”