Take a photo of a barcode or cover
miloshjocic 's review for:
The Whale
by Samuel D. Hunter
Čarli, protagonista drame THE WHALE (2012) po kojoj je upravo snimljen film u režiji Darona Aronofskog & sa Brendanom Frejžerom u glavnoj ulozi, ima 270 kilograma i ne izlazi iz kuće; teško odlazi i do toaleta ili spavaće sobe. Dane provodi držeći dopunsku nastavu iz engleske književnosti preko Zuma. Kameru ne pali. Blizu trista kila Čarli ima zbog hroničnog i samodestruktivnog prejedanja koje je počelo kada mu je, nekoliko godina ranije, preminuo momak, nekadašnji njegov student, zbog kojeg je pre više od decenije napustio suprugu i dvogodišnju ćerku. Drama prati njegove verovatno poslednje dane života, budući da su mu srce i unutrašnji organi kolabirani, i njegov pokušaj da, koliko može, ispravi rane koje misli da je naneo drugima, u neizrečenoj nameri da oprosti samom sebi.
Ostali likovi su: zbunjeni mormonski misionar; Čarlijeva najbolja drugarica što ga, kao medicinska sestra, koliko-toliko održava u životu, istovremeno ga međutim snabdevajući i brzom hranom; te Čarlijeva sedamnaestogodišnja ćerka ispunjena tinejdžerskim angstom, o kojem svedoči njen hejt-blog zbog kojeg zaradila školsku stipendiju zbog kiber-napastvovanja. Deluje sve ovo kao farsa -- drama uostalom počinje komičnim čitanjem kriminalnih seminarskih radova, a zatim i Čarlijevim infarktom tokom gledanja gej pornića -- ali nije; sat i pedeset minuta duga drama Semjuela Hantera (Samuel D. Hunter) meni je bila topla, kamerna priča o novim prilikama i ispravkama.
Čarli je lik koji ostaje na pameti, ne samo zato što ga je fizički teško izbaciti iz vidnog polja, budući da veličinom jede scenu i svaki kadar. Leži mi nedeljama u glavi ne samo njegova pojava, već sudbina, misli, neiskvarenost, hostilna dobrota prema drugima, prema onima koje je povredio i koje misli da je povredio, zbog čega sebe kažnjava i ubija obrok po obrok. Neko bi se možda bunio kada bih fizički odbojnog čoveka koji se samoubija proždrljivošću usled smrti svog ljubavnika, zbog kojeg je napustio ženu i mladu ćerku, i koji život sebi dodatno krati Pornhabom, nazvao hristolikim, ali šta da se radi kada jeste. Taj je čovek malo i tužno svetlo u svetiću svojih poznanika i porodice. Brendon Frejžer je odličan za Čarlija, i nadam se da će obradovati gledaoce svojom predstavom; ne bi, mislim, mnogo glumaca u liku ogavno gojaznog pustinjaka (citiram izvorni tekst) bez trunke dvoznačnosti demonstrirali njegovu brižnost, empatiju, zbunjenost i dobrotu.
Za Aronofskog pak ne znam. KIT je kamerna priča i scena je ovde još sitnija i sažetija od one u MAJKO! (odvija se radnja u celosti u Čarlijevoj dnevnoj sobi), i izuzev same Čarlijeve pojave, nema ovde podloge za grotesku, stres, emotivni horor i starozavetnu teskobu u kojima Aronofski inače pliva. Uprkos okidačkim temama poput suicida, napuštanja, besa i delikvencije, priča je neobično šarmantna i egzaltirana i u pamet mi dolazi poredba sa DOBRIM VILOM HANTINGOM, gde se o zlostavljanju i alijenaciji takođe pričalo tako da se, do kraja, osećate ispunjeno ili makar katartično, umesto da dobijete poriv da legnete na prugu ili gledate u reku, kao što je slušaj sa npr. REKVIJEVOM ZA SAN. Semjuel Hanter, pisac KITA (koji je dve godine nakon ove drame dobio Mekarturovu stipendiju), koristi doduše disonantne dramske specijalne efekte srodne Aronofskom, ne samo vizuelne (debelo odelo za Čarlijevog glumca) već i auditivne: prema scenskim upustvima, između scena se čuju nedijegetski zvuci talasa, koji sa svakom narednom pauzom postaju sve glasniji i nemirniji, a u nekoliko prilika se preko razglasa puštaju i preko scenskog dijaloga. Nadam se da D. A. neće preterati.
Kao nekome ko se u dramu razume samo kada je čita, intimno mi je drago & zabavno što je KIT vrlo literarizovano štivo. Naslov dela nije samo uvredljiva aluzija na Čarlijevu veličinu, već se u delu otvoreno flertuje sa elementima Melvilovog MOBI DIKA, kao i sa biblijskom legendom o Joni. U jednom tekstualnom, književnom činu leži i srce ove drame, ali o tome ne mogu da pričam. U mom Vordsvortovom izdanju MOBY-DICKA stoji, neposredno pre predgovora, generalna napomena svih izdanja iste edicije: da se čitaocima savetuje da prvo pročitaju delo, pa tek onda Introduction, jer je „zadovoljstvo čitanja neodvojivo od iznenađenja, tajni i otkrića koje priča donosi“. Lepše će biti kada se to o čemu bih pričao vidi/čuje bez najave, a zaista jeste lepo i dobro. Da ne govorim o spoznanju drugog, PRAVOG glavnog lika ovog dela.
Ostali likovi su: zbunjeni mormonski misionar; Čarlijeva najbolja drugarica što ga, kao medicinska sestra, koliko-toliko održava u životu, istovremeno ga međutim snabdevajući i brzom hranom; te Čarlijeva sedamnaestogodišnja ćerka ispunjena tinejdžerskim angstom, o kojem svedoči njen hejt-blog zbog kojeg zaradila školsku stipendiju zbog kiber-napastvovanja. Deluje sve ovo kao farsa -- drama uostalom počinje komičnim čitanjem kriminalnih seminarskih radova, a zatim i Čarlijevim infarktom tokom gledanja gej pornića -- ali nije; sat i pedeset minuta duga drama Semjuela Hantera (Samuel D. Hunter) meni je bila topla, kamerna priča o novim prilikama i ispravkama.
Čarli je lik koji ostaje na pameti, ne samo zato što ga je fizički teško izbaciti iz vidnog polja, budući da veličinom jede scenu i svaki kadar. Leži mi nedeljama u glavi ne samo njegova pojava, već sudbina, misli, neiskvarenost, hostilna dobrota prema drugima, prema onima koje je povredio i koje misli da je povredio, zbog čega sebe kažnjava i ubija obrok po obrok. Neko bi se možda bunio kada bih fizički odbojnog čoveka koji se samoubija proždrljivošću usled smrti svog ljubavnika, zbog kojeg je napustio ženu i mladu ćerku, i koji život sebi dodatno krati Pornhabom, nazvao hristolikim, ali šta da se radi kada jeste. Taj je čovek malo i tužno svetlo u svetiću svojih poznanika i porodice. Brendon Frejžer je odličan za Čarlija, i nadam se da će obradovati gledaoce svojom predstavom; ne bi, mislim, mnogo glumaca u liku ogavno gojaznog pustinjaka (citiram izvorni tekst) bez trunke dvoznačnosti demonstrirali njegovu brižnost, empatiju, zbunjenost i dobrotu.
Za Aronofskog pak ne znam. KIT je kamerna priča i scena je ovde još sitnija i sažetija od one u MAJKO! (odvija se radnja u celosti u Čarlijevoj dnevnoj sobi), i izuzev same Čarlijeve pojave, nema ovde podloge za grotesku, stres, emotivni horor i starozavetnu teskobu u kojima Aronofski inače pliva. Uprkos okidačkim temama poput suicida, napuštanja, besa i delikvencije, priča je neobično šarmantna i egzaltirana i u pamet mi dolazi poredba sa DOBRIM VILOM HANTINGOM, gde se o zlostavljanju i alijenaciji takođe pričalo tako da se, do kraja, osećate ispunjeno ili makar katartično, umesto da dobijete poriv da legnete na prugu ili gledate u reku, kao što je slušaj sa npr. REKVIJEVOM ZA SAN. Semjuel Hanter, pisac KITA (koji je dve godine nakon ove drame dobio Mekarturovu stipendiju), koristi doduše disonantne dramske specijalne efekte srodne Aronofskom, ne samo vizuelne (debelo odelo za Čarlijevog glumca) već i auditivne: prema scenskim upustvima, između scena se čuju nedijegetski zvuci talasa, koji sa svakom narednom pauzom postaju sve glasniji i nemirniji, a u nekoliko prilika se preko razglasa puštaju i preko scenskog dijaloga. Nadam se da D. A. neće preterati.
Kao nekome ko se u dramu razume samo kada je čita, intimno mi je drago & zabavno što je KIT vrlo literarizovano štivo. Naslov dela nije samo uvredljiva aluzija na Čarlijevu veličinu, već se u delu otvoreno flertuje sa elementima Melvilovog MOBI DIKA, kao i sa biblijskom legendom o Joni. U jednom tekstualnom, književnom činu leži i srce ove drame, ali o tome ne mogu da pričam. U mom Vordsvortovom izdanju MOBY-DICKA stoji, neposredno pre predgovora, generalna napomena svih izdanja iste edicije: da se čitaocima savetuje da prvo pročitaju delo, pa tek onda Introduction, jer je „zadovoljstvo čitanja neodvojivo od iznenađenja, tajni i otkrića koje priča donosi“. Lepše će biti kada se to o čemu bih pričao vidi/čuje bez najave, a zaista jeste lepo i dobro. Da ne govorim o spoznanju drugog, PRAVOG glavnog lika ovog dela.