Take a photo of a barcode or cover
books_with_tutusandsons's Reviews (438)
4.5*
Način na koji Elizabeth Gilbert piše zaista je čaroban. Već nakon prvih par stranica sam do te mjere bila uvučena u priču da sam imala osjećaj kao da se cijela radnja dešava upravo pred mojim očima. Likovi su živopisni, prepuni detalja i složeni, počevši od Alminog oca Henryja, čovjeka koji je u srži dobar, koji obožava svoju pametnu kćer preko svake mjere, no u isto vrijeme je strog, usmjeren ka uspjehu i apsolutno van svakih okvira tadašnjeg društva, te majke Beatrix, koja je sve samo ne obična žena tog vremena.
Kao dijete takvih roditelja, Alma Whittaker na svom imanju u White Acreu izrasta u ženu koja je pametna, sposobna i snažna. Ženu sa urođenom žeđu za znanjem i kritičkim umom, koja ga brusi na očevim večerama sa raznim znanstvenicima, umjetnicima i intelektualcima tog vremena. No, prolazak kroz doba puberteta i rani gubitak majke ostavljaju Almu nepripremljenu za sve ono za što su obično majke tog doba pripremale svoje kćeri - za odnose sa drugim ženama (iako joj tu pomaže iskričavi lik luckaste susjete Rette), odnose sa muškarcima, te općenito cijeli spektar emocija koje od svojih roditelja nikada nije imala prilike naučiti. I tada počinje Almin život znanstvenice, žene koja nije sigurna da li će ikada u životu iskusiti što su to prava ljubav i obitelj, no žene koja je strastvena, borbena i srčana. Kroz knjigu pratimo Almine uspone i padove, zanose i razočaranja, njena svjetska putovanja i njene radove, dok istovremeno učimo o svijetu u to doba, svijetu u kojem je dolazilo do velikih otkrića na svim poljima, no i svijetu gdje su žene tek morale dokazati svoje sposobnosti.
Malo je reći da me ova knjiga oduševila. Oborila me s nogu, i to pošteno. Volim romane o snažnim ženama, volim romane sa porukom, ali volim i romane koji te natjeraju da razmišljaš o onome što čitaš, kao i one koji tvoju maštu natjeraju da radi sto na sat. A ovo je zaista takav roman, od početka do kraja. Nesumnjivo je da ću ga pročitati najmanje još jednom, jer se ne može sve upiti iz prvog čitanja, preopsežan je i predubok, Iako, na prvu, djeluje samo kao još jedan običan povijesni roman.
''Nije smatrala da joj je blago pripalo pravom. Činilo joj se temeljnim osobnim pitanjem da sama, od ovog časa na dalje, utire vlastiti put u svijetu. '' E. Gilbert - Signatura svih stvari
Način na koji Elizabeth Gilbert piše zaista je čaroban. Već nakon prvih par stranica sam do te mjere bila uvučena u priču da sam imala osjećaj kao da se cijela radnja dešava upravo pred mojim očima. Likovi su živopisni, prepuni detalja i složeni, počevši od Alminog oca Henryja, čovjeka koji je u srži dobar, koji obožava svoju pametnu kćer preko svake mjere, no u isto vrijeme je strog, usmjeren ka uspjehu i apsolutno van svakih okvira tadašnjeg društva, te majke Beatrix, koja je sve samo ne obična žena tog vremena.
Kao dijete takvih roditelja, Alma Whittaker na svom imanju u White Acreu izrasta u ženu koja je pametna, sposobna i snažna. Ženu sa urođenom žeđu za znanjem i kritičkim umom, koja ga brusi na očevim večerama sa raznim znanstvenicima, umjetnicima i intelektualcima tog vremena. No, prolazak kroz doba puberteta i rani gubitak majke ostavljaju Almu nepripremljenu za sve ono za što su obično majke tog doba pripremale svoje kćeri - za odnose sa drugim ženama (iako joj tu pomaže iskričavi lik luckaste susjete Rette), odnose sa muškarcima, te općenito cijeli spektar emocija koje od svojih roditelja nikada nije imala prilike naučiti. I tada počinje Almin život znanstvenice, žene koja nije sigurna da li će ikada u životu iskusiti što su to prava ljubav i obitelj, no žene koja je strastvena, borbena i srčana. Kroz knjigu pratimo Almine uspone i padove, zanose i razočaranja, njena svjetska putovanja i njene radove, dok istovremeno učimo o svijetu u to doba, svijetu u kojem je dolazilo do velikih otkrića na svim poljima, no i svijetu gdje su žene tek morale dokazati svoje sposobnosti.
Malo je reći da me ova knjiga oduševila. Oborila me s nogu, i to pošteno. Volim romane o snažnim ženama, volim romane sa porukom, ali volim i romane koji te natjeraju da razmišljaš o onome što čitaš, kao i one koji tvoju maštu natjeraju da radi sto na sat. A ovo je zaista takav roman, od početka do kraja. Nesumnjivo je da ću ga pročitati najmanje još jednom, jer se ne može sve upiti iz prvog čitanja, preopsežan je i predubok, Iako, na prvu, djeluje samo kao još jedan običan povijesni roman.
''Nije smatrala da joj je blago pripalo pravom. Činilo joj se temeljnim osobnim pitanjem da sama, od ovog časa na dalje, utire vlastiti put u svijetu. '' E. Gilbert - Signatura svih stvari
3.5 stars but rounded to 4 just because the elephants. Loved the stories about them and relationship that Alice has with them. But, I feel there is a lack of conection between Alice and her daughter, just as between Alice and other characters in the book. Almost as she lives only for the elephants and is only capable of forming real bonds with them instead of people.
First things first - I just love Elizabeth Gilbert. As an author, as a woman, as a person. From the first time I read the review of Eat, pray, love in Times Magazine, I knew that I was going to love it. That, and all of the books she wrote afterwards. So, yes, this review is going to be a biased one and I'm not gonna apologize on that. ⠀
⠀
City of Girls hit home, and hit it hard. Because I do know how it feels to be young and a part of a theatre. Not in NYC in 1940's, but Europe 2010's. Though, trust me, some things don't ever change.The heat of rehearsals, the force of production, the electricity of the people, and the rush you feel when you stand in the spotlight on the premiere night...those things cant ever be explained in words. So maybe that is the reason I felt so fond of Vivian, of her juvenile views of the world, of her lack of compassion and her selfishness. Because, I've been there. I've felt the magnetic power of that world, I've felt the adrenaline, and all that comes in hand with it. I mean, what else can be expected of a girl of her age, other than to surrender to all the joys of the youth? ⠀
⠀
But this book is not only about theatre and drinking and fooling around. This is a book about growing up. About doing what its right. About finding your own truth. About not succumbing to the world and its paths, but of creating your own.. It's a book about finding your people, and finding love in unexpected places. I loved the growth of Vivian, I loved how she transformed from a woman that is so ignorant of everything around her, to a woman that can hold on to her principles and be a true friend.⠀
⠀
And the end. Oh the end. This story has some ups and downs, but when its up it hits the roof. All the emotions just come rushing through and you cannot escape them. ⠀
⠀
City of Girls hit home, and hit it hard. Because I do know how it feels to be young and a part of a theatre. Not in NYC in 1940's, but Europe 2010's. Though, trust me, some things don't ever change.The heat of rehearsals, the force of production, the electricity of the people, and the rush you feel when you stand in the spotlight on the premiere night...those things cant ever be explained in words. So maybe that is the reason I felt so fond of Vivian, of her juvenile views of the world, of her lack of compassion and her selfishness. Because, I've been there. I've felt the magnetic power of that world, I've felt the adrenaline, and all that comes in hand with it. I mean, what else can be expected of a girl of her age, other than to surrender to all the joys of the youth? ⠀
⠀
But this book is not only about theatre and drinking and fooling around. This is a book about growing up. About doing what its right. About finding your own truth. About not succumbing to the world and its paths, but of creating your own.. It's a book about finding your people, and finding love in unexpected places. I loved the growth of Vivian, I loved how she transformed from a woman that is so ignorant of everything around her, to a woman that can hold on to her principles and be a true friend.⠀
⠀
And the end. Oh the end. This story has some ups and downs, but when its up it hits the roof. All the emotions just come rushing through and you cannot escape them. ⠀
”Us against you” drugi je dio Medvedgrada, koji priču nastavlja tamo gdje je stala. Likovi koje smo upoznali i zavoljeli u prvom dijelu, pokušavaju nastaviti svoj život, dok se velike promjene dešavaju u samom gradu. Da li će hokejaški klub Medvedgrad uspjeti opstati nakon raspada ekipe u prvom dijelu? Da li će Maya i njezina obitelj, no i ostali stanovnici Medvedgrada uspjeti prijeći preko događaja iz prvog dijela? U priču se uvodi i nekoliko novih likova poput nove trenerice hokeja, političara koji vuče zakulisne poteze i novog/ starog golmana, ujedno i člana opasnog ”Čopora”.
‘‘ What does it take to be a good parent? Not much. Just everything. Absolutely everything.”
I dalje se kroz roman provlači tema roditeljstva, no i prijateljstva, ljubavi, odanosti i izdaje. Njegovi likovi još uvijek su nevjerojatno realni, svaki sa svojim manama, savršeni u nesavršenstvu. Svijesni svojih pogrešaka, no istovremeno svijesni i da ne mogu puno drugačije. Maya, Benji, Kira, Ana, Leo, Bobo, Amat, Peter, Ramona i ostali dugo će vam još ostati u pamćenju. Dio njih izgubljeni su tinejdžeri koji samo žele da su stvari normalne i da mogu uživati u tim ‘najljepšim’ godinama. No istovremeno se moraju boriti sa agresijom, anksioznošću, tugom, stereotipima i očekivanjima koje od njih ima gotovo svaki stanovnik grada. A to je priličan teret za svakoga, kamoli za nekoga tko tek izlazi iz djetinjstva.
Uz ovu knjigu ćete plakati, navijati, biti ljuti i poželjeti udariti nekoga…nećete je ispuštati iz ruke dok je ne pročitate do kraja, a kad je pročitate, shvatiti ćete koliko je zapravo veliko ovo djelo.
” …we only pretend hockey is complicated, because it isn’t really. When you strip away all the nonsense surrounding it, the game is simple: everyone gets a stick, there are two nets, two teams. Us against you.”
Jedna je kritičarka napisala za ovaj serijal da ga je pročitala ali da ne kuži zašto je svi toliko hvale, jer samo pričaju o hokeju a ona ne voli sport. Mogu samo reći da nije dobro shvatila knjigu i da proba ponovno, jer ovo nije knjiga o hokeju, ovo je knjiga o životu. I to kakva knjiga.
‘‘ What does it take to be a good parent? Not much. Just everything. Absolutely everything.”
I dalje se kroz roman provlači tema roditeljstva, no i prijateljstva, ljubavi, odanosti i izdaje. Njegovi likovi još uvijek su nevjerojatno realni, svaki sa svojim manama, savršeni u nesavršenstvu. Svijesni svojih pogrešaka, no istovremeno svijesni i da ne mogu puno drugačije. Maya, Benji, Kira, Ana, Leo, Bobo, Amat, Peter, Ramona i ostali dugo će vam još ostati u pamćenju. Dio njih izgubljeni su tinejdžeri koji samo žele da su stvari normalne i da mogu uživati u tim ‘najljepšim’ godinama. No istovremeno se moraju boriti sa agresijom, anksioznošću, tugom, stereotipima i očekivanjima koje od njih ima gotovo svaki stanovnik grada. A to je priličan teret za svakoga, kamoli za nekoga tko tek izlazi iz djetinjstva.
Uz ovu knjigu ćete plakati, navijati, biti ljuti i poželjeti udariti nekoga…nećete je ispuštati iz ruke dok je ne pročitate do kraja, a kad je pročitate, shvatiti ćete koliko je zapravo veliko ovo djelo.
” …we only pretend hockey is complicated, because it isn’t really. When you strip away all the nonsense surrounding it, the game is simple: everyone gets a stick, there are two nets, two teams. Us against you.”
Jedna je kritičarka napisala za ovaj serijal da ga je pročitala ali da ne kuži zašto je svi toliko hvale, jer samo pričaju o hokeju a ona ne voli sport. Mogu samo reći da nije dobro shvatila knjigu i da proba ponovno, jer ovo nije knjiga o hokeju, ovo je knjiga o životu. I to kakva knjiga.
**Warning: this text may contain spoilers** Pogledala sam seriju. Posudila knjigu i pročitala je. Na kraju je i kupila. Jer ova knjiga vrijedi stajati na polici, ako ništa drugo kao upozorenje kako bi nam moglo biti u životu i kao znak zahvalnosti što (još uvijek) nije. Margaret Atwood je autorica sa zaista specifičnim stilom pisanja i nije je uvijek lako čitati. Sjećam se da sam čitala nekoliko njenih knjiga dok sam bila mlađa i da ih nisam baš najbolje razumjela. Možda sam samo bila premlada, ne znam – danas ipak razmišljam drugačije.
Da budem iskrena, serija mi je ipak malo bolja. Knjiga prikazuje samo jedan kratak segment života, dok serija ipak nudi neku introspektivu što se desilo, kako se desilo, te kako se priča raspliće. Obzirom da na seriji radi i sama Margaret Atwood, dio koji pokriva radnju knjige. prikazuje sve i više nego vjerodostojno. Vizualno savršena, na neke scene zaista se čovjeku sledi krv u žilama.
Godina, nepoznata. Prema knjizi, radi se otprilike o ranim 2000-tima, serija sve to ipak smješta nešto kasnije, oko 2025-te. No, treba uzeti u obzir i činjenicu da je sama knjiga napisana stvarno davno, čak 1985-godine. Suvremeni svijet je u katastrofi, zagađenja su uništila živa bića, i veliki broj žena ostaje neplodno. I ono malo žena što uspijeva začeti, rađa djecu sa različitim derformitetima. U jednom momentu dolazi do pada vlade, ubojstva predsjednika i članova Kongresa te državu preuzima sekta koja se naziva ”Jakovljevi sinovi”. Ženama se u jednom danu zamrzavaju svi računi (njima mogu upravljati isključivo njihovi muževi ili muški članovi obitelji ako nisu udane), slijedi masovno dijeljenje otkaza – dajući svima na znanje da je ženama mjesto u kući. Zabranjuje im se čitanje, pisanje i izražavanje mišljenja na glas. Kazne su brutalne, odsjecanje ruku, vješanje. Postojiš, ali samo na rubu egzistencije. Pobačaji su zabranjeni, porodi isključivo prirodni, a ovisno o njihovoj majčinskoj ulozi dijele se na Tetke, Supruge, Sluškinje i Marthe. Niti osobna imena više se ne koriste, svaka Sluškinja ime dobiva po svom Zapovjedniku, glavi kuće. Supruge su žene visokih činovnika, odjevene uvijek u plave haljine, Sluškinje služe isključivo za reprodukciju jer većina Supruga ne može imati djecu, dok one koje više nisu to sposobne, šalju ili u Kolonije gdje se bave raznim fizikalijama i čišćenjem radioaktivnih otpada, ili u Jezabelu, gdje rade kao prostitutke, dok god potraju.
”Sjećam se pravila. pravila koja nikada nisu bila objašnjena, ali ih je znala svaka žena: Ne otvaraj vrata nepoznatu čovjeku, pa makar rekao da je policajac. Ne zaustavljaj se na cesti da pomogneš vozaču koji se pretvara da mu je auto u kvaru. Ostani zaključana i produži. Ne idi noću sama u praonice – samoposluge. Razmišljam o tim praonicama. Što sam nosila u njih: hlačice, traperice, hlače za trčanje. Što sam stavljala u automate: vlastitu odjeću, vlastiti novac, novac koji sam sama zarađivala. Kolike li nezavisnosti. Sada hodamo istim ulicama, u crvenim parovima, i ni jedan na muškarac ne dobacuje prostote, ne obraća nam se, ne dotiče nas. Nitko ne zviždi za nama.
Postoji nekoliko vrsta slobode, govorila je Tetka Lydia. Sloboda djelovanja i izbavljenje. U doba anarhije vladala je sloboda djelovanja. Sada ste dobile izbavljenje. Ne podcjenjujte ga. ”. (M. Atwood – Sluškinjina priča)
Čednost, vjera, molitve, društvo koje počiva na muškarcima dok su žene svedene samo na uloge koje izvršavaju u takvom poretku, brutalne kazne, restrikcije, pravila, sve to kao posljedica doba u kojem je bilo previše svega – previše golotinje, previše slobode, previše seksa, previše samostalnosti. Sve si mislim, zar bi zaista moralo doći do nečega tako drastičnog i tako brutalnog, da bismo konačno shvatili koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojemu živimo, i što možemo utjecati na to kamo ćemo odvesti ovaj svijet. Ili smo ipak mulci koji trebaju režim koji će slijepo slijediti, jer nam je tako lakše funkcionirati.
Kako bi rekao Zapovjednik u ovoj knjizi: ”Ne možeš nešto postići a da nešto ne žrtvuješ. Mislili smo da možemo postići bolji život. Bolji? kažem slabim glasom. Kako može misliti da je ovo bolje? Bolje nikada ne znači bolje za svakoga, kaže. Uvijek znači i gore, za nekoga. ”.
Da budem iskrena, serija mi je ipak malo bolja. Knjiga prikazuje samo jedan kratak segment života, dok serija ipak nudi neku introspektivu što se desilo, kako se desilo, te kako se priča raspliće. Obzirom da na seriji radi i sama Margaret Atwood, dio koji pokriva radnju knjige. prikazuje sve i više nego vjerodostojno. Vizualno savršena, na neke scene zaista se čovjeku sledi krv u žilama.
Godina, nepoznata. Prema knjizi, radi se otprilike o ranim 2000-tima, serija sve to ipak smješta nešto kasnije, oko 2025-te. No, treba uzeti u obzir i činjenicu da je sama knjiga napisana stvarno davno, čak 1985-godine. Suvremeni svijet je u katastrofi, zagađenja su uništila živa bića, i veliki broj žena ostaje neplodno. I ono malo žena što uspijeva začeti, rađa djecu sa različitim derformitetima. U jednom momentu dolazi do pada vlade, ubojstva predsjednika i članova Kongresa te državu preuzima sekta koja se naziva ”Jakovljevi sinovi”. Ženama se u jednom danu zamrzavaju svi računi (njima mogu upravljati isključivo njihovi muževi ili muški članovi obitelji ako nisu udane), slijedi masovno dijeljenje otkaza – dajući svima na znanje da je ženama mjesto u kući. Zabranjuje im se čitanje, pisanje i izražavanje mišljenja na glas. Kazne su brutalne, odsjecanje ruku, vješanje. Postojiš, ali samo na rubu egzistencije. Pobačaji su zabranjeni, porodi isključivo prirodni, a ovisno o njihovoj majčinskoj ulozi dijele se na Tetke, Supruge, Sluškinje i Marthe. Niti osobna imena više se ne koriste, svaka Sluškinja ime dobiva po svom Zapovjedniku, glavi kuće. Supruge su žene visokih činovnika, odjevene uvijek u plave haljine, Sluškinje služe isključivo za reprodukciju jer većina Supruga ne može imati djecu, dok one koje više nisu to sposobne, šalju ili u Kolonije gdje se bave raznim fizikalijama i čišćenjem radioaktivnih otpada, ili u Jezabelu, gdje rade kao prostitutke, dok god potraju.
”Sjećam se pravila. pravila koja nikada nisu bila objašnjena, ali ih je znala svaka žena: Ne otvaraj vrata nepoznatu čovjeku, pa makar rekao da je policajac. Ne zaustavljaj se na cesti da pomogneš vozaču koji se pretvara da mu je auto u kvaru. Ostani zaključana i produži. Ne idi noću sama u praonice – samoposluge. Razmišljam o tim praonicama. Što sam nosila u njih: hlačice, traperice, hlače za trčanje. Što sam stavljala u automate: vlastitu odjeću, vlastiti novac, novac koji sam sama zarađivala. Kolike li nezavisnosti. Sada hodamo istim ulicama, u crvenim parovima, i ni jedan na muškarac ne dobacuje prostote, ne obraća nam se, ne dotiče nas. Nitko ne zviždi za nama.
Postoji nekoliko vrsta slobode, govorila je Tetka Lydia. Sloboda djelovanja i izbavljenje. U doba anarhije vladala je sloboda djelovanja. Sada ste dobile izbavljenje. Ne podcjenjujte ga. ”. (M. Atwood – Sluškinjina priča)
Čednost, vjera, molitve, društvo koje počiva na muškarcima dok su žene svedene samo na uloge koje izvršavaju u takvom poretku, brutalne kazne, restrikcije, pravila, sve to kao posljedica doba u kojem je bilo previše svega – previše golotinje, previše slobode, previše seksa, previše samostalnosti. Sve si mislim, zar bi zaista moralo doći do nečega tako drastičnog i tako brutalnog, da bismo konačno shvatili koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojemu živimo, i što možemo utjecati na to kamo ćemo odvesti ovaj svijet. Ili smo ipak mulci koji trebaju režim koji će slijepo slijediti, jer nam je tako lakše funkcionirati.
Kako bi rekao Zapovjednik u ovoj knjizi: ”Ne možeš nešto postići a da nešto ne žrtvuješ. Mislili smo da možemo postići bolji život. Bolji? kažem slabim glasom. Kako može misliti da je ovo bolje? Bolje nikada ne znači bolje za svakoga, kaže. Uvijek znači i gore, za nekoga. ”.
Znate kako ponekad u vaše ruke dođe baš ona ‘prava’ knjiga, koja sasvim pogodi raspoloženja ili situacije u kojima se nalazite? Zadnji put mi se to dogodilo sa ”Eat, pray, love”, kada sam bila na velikoj prekretnici u životu i koja mi je dala onaj vjetar u leđa koji mi je trebao u tom momentu. Koji mi je dao snage da udahnem i nastavim svojim putem, i prvi put nakon dugo vremena pomislim – sve će biti ok.
Slična stvar se desila i sa ovom knjigom. Glavna protagonistica ovog romana žena je u 40tima, sretno udana, sa dvoje prekrasne djece, uspješnim mužem i dovoljno novaca da cijeli život ne treba raditi ništa. No, da li je zaista sretna? Nije samo stvar u novcu, već cijelom kotaču života koji se u potpunosti okrene kada postaneš majka. Dok prođu one prve dječje godine dok si još u rozom oblačiću savršenstva koje si proizvela…Kada život krene uobičajenom rutinom kada od posla i obaveza supruga niti ne vidiš nego u prolazu, razgovori se svedu na stvari u vezi djece, a ljudi koji ste nekad bili i strasti koje ste nekad djelili sada kao da su dio neke daleke prahistorije. I kada shvatiš da ne možeš više tako i da je promjena ne samo mogućnost, nego nužno potrebna.
“I feel like I’m running in place while my girls grow up and start to become these magnificent human beings. I want them to be proud of me, to see me do something real with my life, and I’m not even proud of myself. I just feel like I don’t even recognize my life—or myself sometimes.” (P.Brooks – Marriage Vacation).
Kate se u toj situaciji odlučila na prilično odvažan korak….nakon prijateljičinog vjenčanja na koje je stjecajem okolnosti otišla sama, savim neplanirano produljuje svoj boravak tamo, a onda u nekom ludom zanosu odlazi na Tajland. Upoznaje ljude koji je ne osuđuju nego joj pomažu da pronađe ono što je pokreće, te ponovno budi svoju strast za pisanjem. To ne predstavlja kraj njenog puta, no sam taj put zapravo u cijeloj ovoj priči nije niti bitan.
Pratitelji popularne serije ”Younger’ prepoznaju ime ovog romana i njenu autoricu P. Brooks kao suprugu Charlesa, jednog od glavnih protagonista serije. Prava autorica romana zapravo je Jo Piazza, američka spisateljica koja je po predlošku i ideji iz serije napisala ovu knjigu. Obzirom da serija prati ostavljenog muža, djecu i ljude u njegovom životu, ova je knjiga trebala pokazati i onu drugu stranu priče. Pauline (u ovoj knjizi Kate) je u seriji prikazana kao sebična bogatašica kojoj je dosadila njena uloga majke. Istina, ostavila je muža i djecu i potrazi za svojom srećom. A koja majka može ostaviti djecu? Htjeli ili ne, automatski se u nama svima na spomen nečeg takvog uključi moralni kompas kako se to ne radi, da se stvari rješavaju drugačije, kako je sama izabrala tu ulogu. I osuđivanje krene u startu, i prije nego samo razmislili o toj situaciji.
Na početku knjige i sama protagonistica kaže:
”What kind of woman thinks she can leave her husband and her daughters and then waltz back into their lives? What would Karl say when he saw me? I knew in my bones that I deserved every terrible thing he could say to me. If he told me to leave and get the hell out, I would deserve that too. But maybe, just maybe, I thought, he would understand. If this was a movie I would probably be a man, the husband returning from a long trip away. Wives and mothers, in fiction and in real life, don’t leave their families. ”.
Neću lagati i napisati da je knjiga literarno remek djelo. Daleko je od toga, više prolazi kao lagani ‘beach-read’. Ali intrigantna je ideja odlaska žene kao stupa obitelji, kao onog dijela koji nekako, nema baš to pravo otići. Jer ne može ostaviti svoju djecu, jer bi joj srce vjerojatno puklo na milijun komadića. No, ponekad, samo ponekad, zar ne dođe vrijeme kad se svaka majka zapita što može više načiniti od svog života. ne poželi odmor od svega? Samo da se na kratko pritisne pauza, napravi neki reset u glavi, ponovno poslože kockice života i onda krene dalje? Jer to bi bio najlakši način, zar ne? Otići u pustolovinu i vratiti se pametniji, ozbiljniji, sa svim odgovorima. No, pravi život ne funkcionira tako. Rijetko tko si može priuštiti odlazak da razbistri glavu, iako ponekad i ne bi bilo to loše. Ponekad se neke stvari jasnije vide iz daljine, iz neke drugačije perspektive.
Mislim da je poanta knijige zapravo da se ne smijemo zapustiti, niti sebe kao osobe potpuno podrediti novim životnim ulogama, niti dozvoliti da nam svakodnevnica ubije odnose sa važnim ljudima u životu. I iako je teško, potrebno je ustrajati – inače ćemo starost dočekati sa nekim strancem pored nas za kojeg se ne sjećamo kako i zašto je uopće završio u našem životu, a uspomena na život izgledati će samo kao jedan beskonačno dugi dan.
”Before I came here I beat myself up for becoming a boring stay-at-home mom. Part of me blamed you for allowing that to happen. I know not I an the one who let those parts of me slip away. Please know I wasn’t running away from us. I was running to find a new version of myself. For too many years you and I have been two vines, both searching for sunlight in different directions. But there is a part of us still twisted together at the roots.We can still find the sunlight together. We can make our future together. We can begin again. ” >/i>
Slična stvar se desila i sa ovom knjigom. Glavna protagonistica ovog romana žena je u 40tima, sretno udana, sa dvoje prekrasne djece, uspješnim mužem i dovoljno novaca da cijeli život ne treba raditi ništa. No, da li je zaista sretna? Nije samo stvar u novcu, već cijelom kotaču života koji se u potpunosti okrene kada postaneš majka. Dok prođu one prve dječje godine dok si još u rozom oblačiću savršenstva koje si proizvela…Kada život krene uobičajenom rutinom kada od posla i obaveza supruga niti ne vidiš nego u prolazu, razgovori se svedu na stvari u vezi djece, a ljudi koji ste nekad bili i strasti koje ste nekad djelili sada kao da su dio neke daleke prahistorije. I kada shvatiš da ne možeš više tako i da je promjena ne samo mogućnost, nego nužno potrebna.
“I feel like I’m running in place while my girls grow up and start to become these magnificent human beings. I want them to be proud of me, to see me do something real with my life, and I’m not even proud of myself. I just feel like I don’t even recognize my life—or myself sometimes.” (P.Brooks – Marriage Vacation).
Kate se u toj situaciji odlučila na prilično odvažan korak….nakon prijateljičinog vjenčanja na koje je stjecajem okolnosti otišla sama, savim neplanirano produljuje svoj boravak tamo, a onda u nekom ludom zanosu odlazi na Tajland. Upoznaje ljude koji je ne osuđuju nego joj pomažu da pronađe ono što je pokreće, te ponovno budi svoju strast za pisanjem. To ne predstavlja kraj njenog puta, no sam taj put zapravo u cijeloj ovoj priči nije niti bitan.
Pratitelji popularne serije ”Younger’ prepoznaju ime ovog romana i njenu autoricu P. Brooks kao suprugu Charlesa, jednog od glavnih protagonista serije. Prava autorica romana zapravo je Jo Piazza, američka spisateljica koja je po predlošku i ideji iz serije napisala ovu knjigu. Obzirom da serija prati ostavljenog muža, djecu i ljude u njegovom životu, ova je knjiga trebala pokazati i onu drugu stranu priče. Pauline (u ovoj knjizi Kate) je u seriji prikazana kao sebična bogatašica kojoj je dosadila njena uloga majke. Istina, ostavila je muža i djecu i potrazi za svojom srećom. A koja majka može ostaviti djecu? Htjeli ili ne, automatski se u nama svima na spomen nečeg takvog uključi moralni kompas kako se to ne radi, da se stvari rješavaju drugačije, kako je sama izabrala tu ulogu. I osuđivanje krene u startu, i prije nego samo razmislili o toj situaciji.
Na početku knjige i sama protagonistica kaže:
”What kind of woman thinks she can leave her husband and her daughters and then waltz back into their lives? What would Karl say when he saw me? I knew in my bones that I deserved every terrible thing he could say to me. If he told me to leave and get the hell out, I would deserve that too. But maybe, just maybe, I thought, he would understand. If this was a movie I would probably be a man, the husband returning from a long trip away. Wives and mothers, in fiction and in real life, don’t leave their families. ”.
Neću lagati i napisati da je knjiga literarno remek djelo. Daleko je od toga, više prolazi kao lagani ‘beach-read’. Ali intrigantna je ideja odlaska žene kao stupa obitelji, kao onog dijela koji nekako, nema baš to pravo otići. Jer ne može ostaviti svoju djecu, jer bi joj srce vjerojatno puklo na milijun komadića. No, ponekad, samo ponekad, zar ne dođe vrijeme kad se svaka majka zapita što može više načiniti od svog života. ne poželi odmor od svega? Samo da se na kratko pritisne pauza, napravi neki reset u glavi, ponovno poslože kockice života i onda krene dalje? Jer to bi bio najlakši način, zar ne? Otići u pustolovinu i vratiti se pametniji, ozbiljniji, sa svim odgovorima. No, pravi život ne funkcionira tako. Rijetko tko si može priuštiti odlazak da razbistri glavu, iako ponekad i ne bi bilo to loše. Ponekad se neke stvari jasnije vide iz daljine, iz neke drugačije perspektive.
Mislim da je poanta knijige zapravo da se ne smijemo zapustiti, niti sebe kao osobe potpuno podrediti novim životnim ulogama, niti dozvoliti da nam svakodnevnica ubije odnose sa važnim ljudima u životu. I iako je teško, potrebno je ustrajati – inače ćemo starost dočekati sa nekim strancem pored nas za kojeg se ne sjećamo kako i zašto je uopće završio u našem životu, a uspomena na život izgledati će samo kao jedan beskonačno dugi dan.
”Before I came here I beat myself up for becoming a boring stay-at-home mom. Part of me blamed you for allowing that to happen. I know not I an the one who let those parts of me slip away. Please know I wasn’t running away from us. I was running to find a new version of myself. For too many years you and I have been two vines, both searching for sunlight in different directions. But there is a part of us still twisted together at the roots.We can still find the sunlight together. We can make our future together. We can begin again. ” >/i>
